Rohinja - zaboravljeni narod

Abdulu Rashidu je 47 godina. Bespomoćno gleda kako njegova supruga nekontrolirano drhti. Izraz njezinoga lica odaje da ima jake bolove. Njegova najstarija kćer stavlja majci hladne obloge na čelo. Ostala djeca se skrivaju u ugao i mole. Nekoliko minuta kasnije napadaj groznice je prošao. Rukia nepomično, bez svijesti leži na zemlji. Njezino glasno disanje dominira u kolibi od bambusa i slame. "Bojim se da ću ju izgubiti", kaže Abdul koji ne može suzdržati suze. "Ona se već tri mjeseca nalazi u ovom stanju. Ali, Rohinjama ovdje nitko ne pomaže osim Alaha."

43-godišnja Rukia hitno treba liječnika. Ali njega nema u prenapučenom prognaničkom kampu Ohn Daw Kyi na rubu mijanmarskoga lučkoga grada Sittwe. Obitelj Rashid je od 2012. ovdje. Njihova kuća je te godine prilikom nasilnih nemira zapaljena. Takvu sudbinu imaju brojni pripadnici naroda Rohinja. Stotine tisuća pripadnika te manjine ostale su bez krova nad glavom i od tada žive u teškim uvjetima u prognaničkim logorima.

Zaboravljeni u procesu demokratizacije

Vlada Mijanmara ne priznaje pripadnike toga naroda kao svoje državljane i oni nemaju pristup obrazovanju i medicinskoj skrbi. U jednoj školi Kurana pored sela Thet Kay Pyin djeca dobivaju vjersku poduku. Voditelj škole Kober Ahmed tu podučava i burmanski jezik kao strani jezik. Jezik naroda Rohinja je indo-europski jezik sličan bengalskom. Ahmed se žali da njegovih oko 500 učenika nemaju gotovo nikakvih izgleda pohađati neku višu školu.

Prema navodima UN-a narod Rohinja je "najprogonjenija manjina na svijetu". Oni su često vrlo siromašni, sloboda putovanja po Mijanmaru im je ograničena. Mladi se ne smiju upisati ni na sveučilište u nedalekom Sittweu.

Bijeg kao zadnja šansa

Nakon nemira 2012. deseci tisuća Rohinja su na vlastitu ruku ili uz pomoć krijumčara pokušali čamcima pobjeći u inozemstvo. Mnogi su pritom poginuli. Ahmed pripovijeda u razgovoru za Deutsche Welle da je 12 njegovih učenika 2012. prilikom egzodusa poginulo, za još 30 se ne zna. "Pokušali smo te nestrpljive mlade ljude uvjeriti da ostanu ovdje. Ali, što im možeš reći? Nemaju ni slobodu kretanja niti mogućnosti da žive vlastitim životom, nemaju ljudskih prava", kaže Ahmed. "Nadamo se da će Aung San Suu Kyi poduzeti pravu stvar u našem interesu. Ali, nema razloga za optimizam. Ona dosad nije priznala postojanje naroda Rohinja."

U demokratskom procesu višenacionalne države Mijanmara s oko 55 milijuna stanovnika narod Rohinja je zaboravljeni narod. Nakon što je Nacionalna liga za demokraciju (NLD) koju predvodi dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi pobijedila na izborima u studenom prošle godine i krajem ožujka 2016. preuzela vlast, mnogi se nadaju da će se popraviti položaj Rohinja. Mnogi se nadaju da će "Lady", kako oni nazivaju Aung San Suu Kyi, ukloniti neravnopravnost i diskriminaciju naroda Rohinja.

Jaki protivnici

Oni se nadaju iako narod Rohinja nije mogao sudjelovati na parlamentarnim izborima 2015. godine. "NLD nije na liste za parlament postavio ni jednog muslimanskoga kandidata", kaže borac za ljudska prava Sayeed Krkani koji živi u selu Thet Kay Pyin. Dosad je vlada zastupala mišljenje da su Rohinje ilegalne izbjeglice iz susjednoga muslimanskoga Bangladeša. To Rohinje odlučno odbacuju. Mnogi od njih mogu dokazati da su njihovi preci već generacijama živjeli u Mijanmaru, bivšoj Burmi.

Stranka Rakhine Arakan National Party (ANP), koja je osvojila najviše glasova u parlamentu savezne države Rakhaing, jedne od saveznih država u Mijanmaru, zahtijeva da Rohinje ostanu u prognaničkom kampu. Zbog njihove zaštite, kažu predstavnici te stranke. "Ovi ljudi su ilegalni useljenici. Oni se prebrzo razmnožavaju i brzo će nadmašiti Rahkaing", kaže Tun Aung Kyaw, glavni tajnik ANP-a. Strah od gubitka većine je vrlo raširen. Aung Kyaw kaže: "U kampu oni od međunarodnih organizacija dobivaju dobru opskrbu. Predobru, ako mene pitate. Za sve je sigurnije ako oni tamo ostanu."

Moguća samo ograničena pomoć

Rahkaing je druga najsiromašnija savezna država u Mijanmaru. To je područje već odavno slabo razvijeno i osjeća se zapostavljeno od središnje vlade. Ograničenje slobode kretanja i rasna podjela dovela je do toga da su muslimanske Rohinje ovisne gotovo isključivo o međunarodnoj pomoći. Zbog toga je među domaćim stanovništvom nastao dojam da međunarodne organizacije daju prednost muslimanskom stanovništvu.

Zato su lokalne vlasti zahtijevale 2014. od neki organizacija, kao primjerice Liječnika bez granica, da obustave pružanje pomoći. U međuvremenu, istina, smiju nastaviti djelovanje, ali samo ograničeno. Pomoć narodu Rohinja je osjetno opala. "Jedino poboljšanje je više zahoda i crpki za vodu", kaže jedan dugogodišnji humanitarac koji zbog senzibilnosti teme želi ostati anoniman. "Ali, kad se radi o hrani, medicinskoj skrbi i mogućnostima obrazovanja, sve postaje sve lošije."

"

"Ništa više nemamo"

Svjetski program UN-a za hranu i dalje, istina, isporučuje hranu registriranim izbjegličkim kampovima, ali nema novca za druge potrepštine. Neki su, kao obitelj Rashid, prodavali hranu koju su dobivali kako bi mogli platiti liječnika za bolesnu majku. Teško bolesna Rukia ne može hodati i svaki put mora biti prevožena u bolnicu. Vožnja do najbliže bolnice stoji preračunato sedam eura. Tamošnji liječnici kažu da bi Abdulova supruga trebala biti upućena u Glavnu bolnicu u Sittweu. Ali, čak i kad bi dobio dopuštenje da tamo otputuje, Abdul si ne može priuštiti liječenje supruge u toj bolnici. "Sve što smo mogli prodati prodali smo", kaže Abdul, "sad više ništa nemamo".

Ova reportaža je nastala uz potporu projekta "International Reporting Project".