Ribarenje u sjeni topova

Vijetnamski otočić Li Son u Južnokineskom moru iz daljine izgleda kao raj na zemlji. Podno starog vulkana kojeg je zaoblio vjetar i vrijeme se prostiru zelena rižina polja, a u lučici je sve puno crveno-plavih ribarskih brodica. Ali što se više približavate otoku desetak milja udaljenom od obale Vijetnama, može se vidjeti kako je čitav otok prepun vojne aktivnosti. Posvuda su antene, na vrhu brda je golemo radarsko postrojenje koje nadzire pomorski promet u Južnokineskom moru, a nad nekim liticama se vijore goleme zastave Vijetnama.

Dok je neosporno da otok Li Son i njegov susjed, Bai Taj pripadaju Vijetnamu, za Paracelsko otočje koje leži usred Južnokineskog mora se to nipošto ne može reći. Ono je praktično podjednako udaljeno od Vijetnama i od kineskog otoka Hainan, a čak i europske kolonijalne sile u prošlosti je jedva zanimalo otočje smješteno doslovce usred mora.

Mnoge nevolje i povrh toga - Kinezi

Ali Paracelsko otočje je tradicionalno mjesto za ribolov baš vijetnamskih ribara sa otoka Li Son. Još od davnih dana ribari tamo odlaze na ribarenje, ali put do tog arhipelaga traje čitav dan. Zato ribari, u svojim malenim drvenim brodicama, obično ostaju čitav mjesec na moru kako bi prehranili svoju obitelj. To je težak život: ribe već odavno više nema toliko koliko je nekad bilo, a treba nahraniti obitelj bez obzira bila sezona tajfuna od kolovoza pa do listopada, ili je more mirno "kao ulje".

Svim tim prirodnim nepogodama dolazi još jedna, najopasnija: Kina. Jer Paracelsko otočje nije samo stanište riba, nego je razmjerno nedavno otkriveno da u tom području leže bogata nalazišta nafte i plina. Tko je vladar tih otoka, to je duga priča. Obzirom da je to tek tridesetak uglavnom nenaseljenih otočića i grebena ukupne površine od oko 8 četvornih kilometara, u prošlosti nikome baš nije stalo da tamo gradi nekakva velebna zdanja i uporišta. U Drugom svjetskom ratu su Japanci od tamo protjerali Francuze, a nakon što je okončana francuska kolonijalna vladavina u Vijetnamu u krvavom ratu u kojem su sudjelovale i SAD, Vijetnam je ipak shvatio da joj pripadaju i ti otoci.

Paljba iz vodenog topa

1979. su otoke osvojili Kinezi. Vijetnam i danas govori kako je to bilo "nezakonito osvajanje" bivših saveznika iz borbe za neovisnost, ali jedva da ima načina ugroziti poziciju moćnog susjeda na spornim otocima. No dok sve to izgleda kao nekakva "velika politika" između Hanoia i Pekinga, za Le Tuca je to pitanje života ili gladi.

Le Tuc je ribar sa otoka Li Son i on, kao njegov otac i otac njegovog oca, svojom brodicom odlazi u Paracelsko otočje "na ribu". Na brodu ima jedanaest ljudi i svi oni žive samo od onoga što će uloviti. A to postaje sve opasnije: 3. lipnja ove godine je njegov brod napao brod kineske obalne straže. Kako nam objašnjava, oko sedam sati uvečer je bio na sidru oko tri milje od jednog od otoka arhipelaga. Dakle po kineskom mišljenju, duboko u teritorijalnim vodama Kine.

Kineski patrolni brod se približio njihovoj ribarici i zasuo je snažnim mlazom iz vodenog topa. Razbili su im gotovo sva stakla na brodu, uništili su im i kompas i antene radija i navigacije, a oštećeni su i važni dijelovi samog broda. U napadu je i ozlijeđen jedan mornar, a Le Tuc je bio prisiljen praktično "na slijepo", po noći i bez instrumenata, pobjeći nazad na Li Son.

Incidenti postaju sve gori

Takvi incidenti nipošto nisu usamljeni: desetak dana kasnije je slična sudbina pogodila i Buia Van Minha. Njega su napale dvije brodice kineske službe za nadzor ribolova dok je bio u blizini otoka Phu Lam (Kinezi će reći - otok Jongćing Dao) i zatražili da smjesta napusti "teritorij Kine". Bui Van Minh to nije mogao odmah poslušati iz očitog razloga: dva njegova člana posade su upravo bili na ronjenju loveći morske krastavce. Već iz sigurnosnog razloga dekompresije nisu mogli odmah izroniti, ali su Kinezi brzo izgubili strpljenje. Fizički su napali članove vijetnamske brodice, razbili okna i čitav niz tehničkih pomagala. Na koncu su ih prisilili da i ono što su do tada ulovili prebace na kineski brod. Četiri sata je trajalo to zlostavljanje na moru nakon čega je i on, bez instrumenata, morao krenuti nazad u matičnu luku u Li Sonu.

Andreas Menras je francuski aktivist za ljudska prava i već neko vrijeme sakuplja bolna iskustva vijetnamskih ribara s kineskim službenicima. Zabilježio je oko 700 incidenata od godine 2002. i to u međunarodnim ili spornim teritorijalnim vodama. Oko tridesetak vijetnamskih brodova je u tom razdoblju ili potopljeno, ili su ih Kinezi oduzeli.

Sve je postalo još gore od kako je ovog svibnja u Paracelskom otočju počela s radom kineska naftna platforma. Vijetnam je zbog toga žestoko prosvjedovao, ali broj incidenata raste praktično svakodnevno, tvrdi Menras.

"Nas ne zanima nafta"

Zapravo, ribara poput Le Tuca uopće ne zanima tko to tamo vadi naftu. Njega jedino zanima riba, a na Paracelskom otočju praktično nema nikoga tko tu ribu lovi. Tamo je ukupno jedva dvije tisuće stanovnika od kojih su većina kineski vojnici i službenici. To su uglavnom koraljni grebeni, tako da nema niti podzemnih voda. Pitka voda se treba ili sakupiti u kišnoj sezoni ili dovesti s kopna - kao i praktično sve ostalo potrebno za život.

S druge strane, samo na vijetnamskom otoku Li Son živi dvadesetak tisuća stanovnika i mnogi od njih već naraštajima tamo love ribu. Žale se kako su Kinezi načinili golemu štetu na njegovoj brodici i kako je popravak platio 50 milijuna donga - oko 1700 eura. Tu niti ne računa što tri tjedna nije mogao odlaziti u ribarenje, a to je za vijetnamske prilike golem iznos: prosječni prihod u čitavoj godini u Vijetnamu je oko 1200 eura.

Vijetnamski ribari se žale što im njihova država jedva pomaže. Novčanu pomoć su dobili samo od privatnih zaklada i Vijetnamaca koji žele pomoći svojim ribarima, ali i vijetnamska obalna straža jedva da išta čini. Doduše, to se mora razumjeti: ova razmjerno siromašna zemlja ima obalu dugu preko 3400 kilometara i jedva da je opremljena za sukob sa Kinom.

Ipak, Le Tuc i Bui Minh su odlučni i dalje loviti ribu u spornom području. "Ja se ne bojim Kineza", kaže Le Tuc. "Mi jednostavno nemamo izbora. Moramo prihvatiti gubitke koje trpimo s vremena na vrijeme." A Bui Van Minh dodaje: "Ako Kinezi tako nastave, jednog dana ćemo početi pružati otpor."