Rasizam u ritmu sambe

„Pardo" (smeđe), „moreno“ (tamno), „café com leite" (boja bijele kave) ili „mulato" (mulat) što se u međuvremenu smatra rasističkim – sve su to oznake koje se odnose na boju kože i etničke skupine u Brazilu. To pokazuje koliko su one pomiješane u toj zemlji.

Najprije su tamo bili autohtoni narodi. Zatim su došli portugalski kolonijalisti, kao i drugi Europljani i Azijati. U razdoblju od preko 350 godina su stigli milijuni afričkih robova, tako da danas oko 51 posto stanovnika Brazila sebe opisuje kao crne ili „pardo“, odnosno mješance.

I mnoga kulturna ostvarenja najveće južnoameričke zemlje potječu od afričkih robova, poput sambe, borilačkog plesa capoeira ili religije candomblé.

Teret kolonijalne ere

Zbog svega toga moglo bi se pomisliti da je Brazil harmonični melting pot, multikulturno društvo u kojem se razlike međusobno obogaćuju. Posebno jer nakon ukidanja ropstva u Brazilu nije bilo rasnih podjela kao u SAD-u ili Južnoafričkoj Republici. I sami Brazilci su sebe dugo vremena vidjeli kao društvo bez problema s rasizmom, neki to čine i danas.

Claudius Armbruster, bivši šef Portugalsko-brazilskog instituta na Sveučilištu u Kölnu, objašnjava: „Po ukidanju ropstva 1888. godine bjelačke elite su se naravno morale suočiti s pitanjem kako se postaviti prema novim građanima afričkog podrijetla. Takozvana 'democracia racial' (rasna demokracija) bila je ideološki nacrt koji je omogućio da se integracija površinski naznači, ali ne i da se zaista ekonomski i socijalno provede."

Osnovna ideja te rasne demokracije, čiji je glavni zagovornik bio sociolog Gilberto Freyre, bila je da je miješanje ljudi portugalskog podrijetla s (bivšim) robovima – pozitivno. Ali iza ideje „da se afrički element kroz taj proces takorekuć opere“ krije se rasistička zamisao, smatra Armbruster.

Freyreovo prizivanje tolerantne, šarene nacije znanstvenici danas kritiziraju i zbog toga što su žene crnkinje često bile žrtve seksualnog nasilja od strane bijelaca. Takva ideja dugo je bila prepreka na putu suočavanja s diskriminacijom crnaca.

Siromaštvo ima boju kože

Robovi koji su potpuno bez sredstava bili pušteni na slobodu nisu dobili nikakvu potporu države. Ta nepravda sve do danas ostavlja tragove u brazilskom društvu. Prema podacima nacionalnog Zavoda za statistiku, tri četvrtine od deset posto najsiromašnijeg dijela stanovništva čine Afrobrazilci.

Crnci imaju slabije plaćene poslove i kraći životni vijek. Prema Gini-indexu, koji pokazuje koliko je nejednako raspoređena imovina, Brazil je među zemljama s najvećim razlikama između siromašnih i bogatih. A siromašan i bogat u ovoj južnoameričkoj zemlji znači gotovo isto što i crnac i bijelac.

Po mišljenju afrobrazilske filozofice i aktivistice Djamile Ribeiro, u Brazilu i nakon ukidanja ropstva postoji institucionalizirani rasizam: „Svake 23 minute u zemlji se bilježi ubojstvo jednog mladića crne boje kože. Zatvori su puni crnaca."

I u obrazovnom sustavu su Afrobrazilci u lošijem položaju zato što su brazilske državne škole očajne. Oni koji sebi ne mogu priuštiti privatnu školu teško mogu položiti prijemni ispit za upis na fakultet.

Mislili da je čistačica

Koliko je rasizam rasprostranjen u svakodnevnom životu, Ribeiro je osjetila i sama: „Poput mnogih crnaca koji se pojave na mjestima moći, poput sveučilišta, za mene su mislili da sam čistačica. U jednom luksuznom hotelu su mislili da sam prostitutka. Ne želim dovoditi u pitanje dostojanstvo tih zanimanja, ali to nešto govori, kada vas kao crnkinju isključivo dovode u vezu s tim."

U tom smjeru ide i stereotip o seksualno atraktivnim Afrobrazilkama koje plešu sambu, dodaje Ribeiro koja je, između ostalog, i autorica knjige „Tko se boji crnog feminizma?".

Malo ili gotovo nikakvog mjesta za crnce nije bilo ni u popularnim i utjecajnim televizijskim sapunicama. „Ima recimo jedna koja je snimana u Bahiji, dakle u saveznoj državi u kojoj crnci čine više od 90 posto stanovništva, ali svi glumci su bili bijelci."

I stručnjak za Brazil, Armbruster, na to gleda kritično: „Dugo vremena Afrobrazilaci su glumili isključivo poslugu.“ Ali tijekom posljednjih deset godina to se promijenilo i crnci su sada bolje zastupljeni u televizijskim serijama ili u vijestima.

Slaba pomoć od Bolsonarove vlade

Borbu protiv diskriminacije crnaca i autohtonih naroda nikako ne olakšava ni to što je od početka godine predsjednik Brazila Jair Bolsonaro, poznat po homofobnim, seksističkim i rasističkim izjavama.

Jedna od omiljenih Bolsonarovih tema je sigurnost. Mlade crnce optužuje da su notorni kriminalci kojima je moguće suprotstaviti se samo uz više oružja i policijskog nasilja. U njegovom kabinetu također nema Afrobrazilaca.

I novi šef jedne javne institucije koja promovira afrobrazilsku kulturu, kojeg je postavila vlada, negira da u zemlji ima rasizma. On smatra i da bi trebalo ukinuti brazilski „Dan crnačke svijesti“.

Djamila Ribeiro međutim smatra da je važno naglasiti i pozitivne promjene proteklih godina: „Velika pobjeda bilo je uvođenje kvota za crnce i autohtone narode na sveučilištima i u javnom sektoru. Uostalom tema rasizma je danas u javnoj raspravi prisutnija nego ikada ranije."

Tome je doprinijela i komunikacija na društvenim mrežama, gdje Afrobrazilci neovisno od mainstream medija mogu iznijeti svoje mišljenje.

Ribeiro je optimistična, s obzirom da postoji pokret otpora koji se „svakog dana bori za neku od promjena u našoj zemlji“.

Claudius Armbruster smatra da je obrazovanje od ključnog značenja za velike promjene: „Ukoliko bi morale da postojati jednake šanse za sve ljude, državne škole bi morale biti bolje opremljene. Jer tu se postavljaju temelji za budućnost, kao i temelji za više ili manje podijeljeno društvo.“