Ranjena Europa nema rješenja za krizu
Ispred zgrade Europskog vijeća u Bruxellesu stoji skulptura „Europa na biku“ – ona bi trebala simbolizirati dinamičnost, ali sada sasvim pristaje uz sliku nestabilnosti. Tkivo Europske unije ima duboke pukotine. Zajedništvo je poljuljano. Unija djeluje kaotično. Neočekivana navala stotina tisuća ljudi preko granica, ljudi koji djeluju nezadrživo usprkos paničnim kontrolama i podignutim ogradama, survala je EU u egzistencijalnu krizu. Često zagovarane vrijednosti poput vladavine prava, ljudskosti i solidarnosti urušavaju se brže nego što su mnogi očekivali.
Orbanova poanta
Na posebnom summitu Europske unije koji je završen u sitne sate, šefovi država i vlada očigledno su se suzdržali od međusobnih optužbi. Nesuglasice su svedene na razinu činjenica – ali kriza nije riješena. To je priznao i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk. Južne države se žale jer smatraju da ih sjeverne članice EU-a svjesno ostavljaju usamljene na fronti. Istočnoeuropske države se osjećaju zaobiđene jer će protiv volje svojih vlada morati primiti dio izbjeglica iz Grčke i Italije. Mađarska smatra da joj Grčka nameće probleme tako što samo propušta izbjeglice. Velikodušni stav Angele Merkel u stilu svi-su-dobrodošli oštro se kritizira kao prizivanje još većeg broja izbjeglica. I to ne kažu samo Mađari, već i Donald Tusk.
Većina država pokušava otvoriti koridor, sve dok izbjeglice ne stignu na konačno odredište, u Njemačku, Austriju, Švedsku. Europsko pravo se u međuvremenu u nekim državama ne poštuje. Dablinska pravila, način na koji se odlučuje o azilu, granice bez kontrole prema Šengenskom sporazumu – sve se tumači ili krši kako je kome volja. Tako ne može dalje.
Mađarski premijer Viktor Orban se diskvalificira ksenofobičnim populizmom, ali postoji jedna stvar gdje je u pravu: utvrđivanje vanjskih granica EU-a je preduvjet da unutar EU-a postoji sloboda putovanja. Kako su vanjske granice trenutno porozne, šengenska sloboda putovanja sve će više biti dovođena u pitanje. Orban tvrdi da svojom ogradom štiti granice čitavog EU-a i time zapravo čini uslugu ostalim državama članicama. Nažalost, nije potpuno u krivu.
I Grčka, Bugarska i Španjolska imaju bodljikave žice na svojim granicama, koje djelomice nadgleda i Frontex. Gonjen svojim nacionalističkim porivima, Orban pretjeruje. Na granicama Mađarske za izbjeglice ne važe ni osnovna ljudska prava. Ali i druge vlade ne vode računa o pravima izbjeglica. Grčka se o tim ljudima uopće ne brine. Divlji kampovi u Hrvatskoj su jednako loši. Stanje u Calaisu, Bruxellesu i drugim divljim logorima širom EU-a nisu ništa bolji. Nema svrhe upirati prstom u drugog.
Jalove ideje
Summit EU-a je možda doprinio blagoj relaksaciji zatrovane atmosfere, no izbjeglicama to ništa ne pomaže. Avanturistički je najavljeno da će do kraja studenoga niknuti ogromni prihvatni centri u Grčkoj i Italiji, kako bi prihvat izbjeglica tekao uređeno. Pretpostavka je da su vanjske granice nepropusne, kako bi ulazak u EU bio moguć samo preko tih nekoliko punktova. To je ogroman posao i traži zajednički nadzor granica. Ako je tako nešto uopće moguće, potrajat će godinama – treba uvjeriti članice EU-a da se odreknu suvereniteta nad svojim granicama.
Baš je fina i ideja da se bori protiv samih uzroka izbjegličke krize: ratnih sukoba na Bliskom istoku ili siromaštva u Africi. Samo, europski političari godinama fantaziraju o borbi protiv uzroka bez vidnog uspjeha.
Ostala je odluka da se Ujedinjenim narodima i zemljama u kriznoj regiji pošalje makar toliko novca da izbjeglice u Turskoj, Jordanu, Libanonu i Iraku ne moraju gladovati. Takva bi se pomoć trebala podrazumijevati. Skandalozno je što EU tek sada reagira na dramatične apele UN-a. Prekasno, ali dobro je da je Bruxelles ipak reagirao.
Pravo rješenje izbjegličke krize nije na vidiku. „Možemo mi to“, opet je rekla kancelarka u Bruxellesu. Ali kako? To nije rekla.