Rane koje ne zacjeljuju

Janina Szumna imala je deset godina kad je vidjela njemačke časnike u nacističkim uniformama kako marširaju ulicama. Živjela sa svojim roditeljima u središtu Varšave. Bio je petak kad su Hitlerove vojne snage napale zemlju. "Kad je rat počeo, moj otac je napustio grad s poljskim postrojbama. Moja majka je nas djecu odvela na selo, jer je tamo bila bolja opskrba", prisjeća se Janina Szumna.

Tek pet godina kasnije, Janina se vratila u svoj radni grad. Jedva je prepoznala Varšavu. "Kuće su bile razrušene. Bilo je grozno, sve je bilo prah i pepeo." Te slike ona do danas pamti. Janina Szumna je došla u Berlin jer želi ispričati što se dogodilo u Varšava, o ranama grada i kako je ponovo izgrađen. Povod tome je izložba "Dozvoli da ti pričam o svojoj Varšavi...", koju su pokrenule zaklada "Sjećanje, odgovornost, budućnost" i udruga "Prijatelji starih ljudi". Izložene su privatne fotografije ljudi, koji su bili djeca kada je rat počeo.

Očajnički otpor

U Poljskoj danas živi oko 450.000 ljudi, koji su doživjeli rat. Od početka rata je Varšava bila jako pogođena snažnim nacističkim terorom. Svakodnevno je bilo smaknuća i deportacija. Ljudi su gladovali. Nacistički kupatori su 1940. ustanovili geto u kojeg su tjerali židove iz Varšave, poslije i iz okolice.

U Varšavi je tada živjela najveća židovska zajednica - gotovo jedna trećina od 1,3 milijuna stanovnika je bilo židovske vjeroispovijesti. No, geto je bio samo stanica, većinu zatvorenika se dalje deportiralo u koncentracijski logor Treblinka. 1943. zatvorenici su pozvali na pobunu i tjednima pružali otpor, ali bezuspješno. SS je sravnio sa zemljom dio grada u kojem je bio geto.

Drama 1944.

I ostali stanovnici Varšave su počeli s pobunom protiv nacističkih okupatora. U ljeto 1944. poljski borci su se udružili u Armiju Krajowa, narodnu vojsku. Nadali su se da će im sovjetski vojnici pomoći ukoliko dođe do sukoba. No, to se nije dogodilo. U pobuni je život izgubilo 200.000 osoba, među njima najviše civila.

Odvijale su se dramatične scene. Da bi zastrašio stanovništvo, SS je provodio masovna pogubljenja. "Njemački časnici su javljali tada u izvještajima, da nemaju dovoljno municije za ubijanje po nekoliko tisuća ljudi, pa su stoga ljude tjerali u podrume, gdje su ih ubijali bacačima plamena i granatama. To je bilo jeftinije", kaže povjesničar Łukasz Michalski. Pobunjenici su kapitulirali nakon 63 dana. Poslije toga su Nijemci sravnili grad sa zemljom. Prije pobune je u Varšavi bilo oko 700.000 ljudi, a nakon - jedva 900.

Poznavati stvarnost susjeda

Povjesničar Michalski, kao i većina njegovih sunarodnjaka, smatra da Varšavska pobuna mora postati poznatija, posebno u Njemačkoj. Najnovije kontroverze oko teme je izazvao film njemačke produkcije "Naše majke, naši očevi", u kojem je Narodna vojska predstavljena kao antisemitska. Publicist Adam Krzeminski smatra da bi zajednička njemačko-poljska produkcija mogla zajamčiti više razumijevanja. On kaže da je nacistička okupacija Poljske za većinu Nijemaca "egzotični dio povijesti istoka". U Poljskoj se trenutačno snima nekoliko filmova na temu ustanka. Prije 1989. komunistički režim je zataškavao ustanak. Danas, svakog 1. kolovoza, točno u 17.00 sati, u gradu vlada minuta šutnje.

Teška rasprava

U međuvremenu se razvila unutarnje politička raspravao tome što je bila svrha ustanka 1944.? To se pita i poljski povjesničar Piotr Zychowicz u svojoj knjizi "Ludilo '44." Njegova teza: S jedne strane se junacima ustanka odaje počast, ali istovremeno se preispituje svrha junačke smrti. "Poljski su časnici to loše napravili. Žrtvovali su najbolje mlade generacije, cvijet nacije, koji su poslije rata nedostajali", piše on u svojoj knjizi.

Prisutnost Drugog svjetskog rata u poljskoj javnosti je za Janinu Szumna i druge preživjele dvosjekli mač: iako joj pomaže da suoči s prošlošću, otvara i stare rane. "Sjećanje na šok ostaje: kad smo krenuli svom domu - kojeg više nismo imali."