Putovi i stranputice hrane u Europi

Skandal s konjskim mesom pretvorio se u potjeru: otkako se ispostavilo da je u mnogim zemljama Europske unije umjesto govedine na tanjurima građana završilo konjsko meso, mjerodavne institucije traže prevarante. Tko je meso krivo deklarirao? Prvi slučajevi u javnost su izašli sredinom siječnja, a potraga za varalicama otada napreduje prilično sporo.

Supermarketi u Irskoj, francuska tvrtka koja je robu kupovala na Cipru i hladionica na sjeveru Njemačke – tragova ima po cijeloj Europi. Meso je navodno došlo iz Rumunjske; navodno jer u Europskoj uniji nema smjernice koja propisuje deklariranje obrađenih mesnih proizvoda. Jedino što preostaje je mukotrpno slijeđenje tragova.

Nedorečeni propisi

„Moramo, primjerice, dokumentirati od koga primamo robu i kome je isporučujemo“, kaže René Soldner, stručni voditelj jedne velike logističke tvrtke u Njemačkoj. Kada se palete s pakiranim prehrambenim proizvodima, recimo mlijekom ili sirom, odvoze u druge zemlje, tvrtka s partnerima posluje na licu mjesta, objašnjava Soldner. Prehrambene namirnice često se prepakiraju, skladište i tako prođu kroz mnoge ruke. Trgovci-posrednici ne moraju nužno znati otkuda pojedina roba točno potječe.

„Propisi za etiketiranje nedovoljni su“, ističe Frank Waskow iz Udruge za zaštitu potrošača njemačke savezne pokrajine Sjevernog Porajnja i Vestfalije. Bolest kravljeg ludila 90-ih godina je dovela do uvođenja propisa za goveđe meso pa je njegovo podrijetlo jasno. Međutim, ti propisi vrijede samo za neobrađeno meso. „Dovoljno je da ga samo posolite ili na bilo koji način obradite i ne morate ga više deklarirati“, pojašnjava Waskow. Dodaje kako je kod proizvoda s više sastojaka – kao što su lazanje, pizze ili jogurti – pitanje podrijetla još zamršenije.

Jeftino pošalji, skupo prodaj

Jogurtima se još 90-ih godina bavila Stefanie Böge koja je za jedan institut u Wuppertalu napravila istraživanje o podrijetlu pojedinih sastojaka jednog voćnog jogurta. Rezultati su pokazali da je podrijetlo bakterija sjeverna Njemačka te da su na daljnjoj obradi završile na jugu zemlje, zajedno s jagodama s poljskih plantaža i sastojcima iz Nizozemske, a etikete na bavarske posudice na kraju je zalijepila tvrtka iz Düsseldorfa.

Niski troškovi prijevoza tvrtke danas potiču da prehrambene namirnice proizvode što jeftinije – bilo gdje. Aktivisti za zaštitu okoliša uvijek iznova ukazuju na ovaj problem. To je i razlog zbog kojeg proizvodi često prevaljuju duge i zamršene putove prije nego što stignu na pravo odredište. Ovo je slučaj i s poznatim rakovicama iz Sjevernog mora. Tako se prije nekoliko godina ispostavilo da njemački proizvođači svoje rakove šalju na put od 5.000 kilometara, naime do Maroka i natrag. Tamošnji radnici za čišćenje dobiju nekoliko eura, a plodovi mora se kao gotovi sastojci za, recimo riblje sendviče, vraćaju na obalu Sjevernog mora.

Sa svinjama kroz Europu

Prema podacima njemačkog zavoda za statistiku transport prehrambenih namirnica u neprestanom je porastu – ovo podjednako vrijedi za izvoz i uvoz. Godine 2011. Njemačka je prema privremenim izračunima uvezla namirnica životinjskog podrijetla u vrijednosti od 17,7 milijardi eura. U to se ubraja i uvoz živih životinja. Godine 2000. vrijednost uvoza ove robe iznosila je samo 11,8 milijardi eura.

Problemom prijevoza hrane i označavanjem njihovog podrijetla bavi se i Bruxelles. Izrađen je i prijedlog novog zakona koji bi na snagu trebao stupiti 2014. godine. U njemu stoji da će i mesne prerađevine i proizvodi koji ih sadrže ubuduće morati sadržavati informacije o podrijetlu sadržaja, kaže Waskow. Njegova središnjica za ovo se zalaže već godinama. Trenutno se, između ostalog, raspravlja o tome tko bi za to trebao snositi troškove.

Međutim, ima i pozitivnih primjera. Tko je u posljednje vrijeme u njemačkim supermarketima kupovao smrznutu ribu, možda je uočio ambalaže s oznakom „followfish“. Ta je udruga ribara, uzgajivača ribe i aktivista za zaštitu okoliša osnovana 2007. godine. Na njihovim proizvodima otisnut je kod preko kojeg svaki potrošač na Internetu može saznati u kojim je vodama riba plivala prije nego što je dospjela na tanjur.