Pseći nos otkriva rak?

Već odavno se čuju svjedočanstva gazdi i gazdarica koji tvrde kako je njihov pas nanjušio njihov karcinom daleko prije nego što su ga otkrili liječnici. Tako je i glumica Shannon Doherty 2016. tvrdila da je njen pas "otkrio" njen rak dojke daleko prije njenih (skupih) liječnika. I nije jedina u takvim tvrdnjama: psi promijene ponašanje, uvijek iznova guraju nos u dio tijela gazdarice ili gazde gdje će kasnije biti otkriven rak.

A ima i sve više upravo euforičnih studija koji dokazuju kako psi doista mogu nanjušiti tipične vrste karcinoma, poput raka dojke, pluća ili prostate. No da li ćete povjeriti svoj život i zdravlje jednom četveronošcu, ma koliko simpatičan bio?

Znanstvenici još od 1989. polaze od pretpostavke da pseći njuh doista može nanjušiti stanice raka, ali sad se postavlja glavno pitanje: kako? Nije sporno da je pseći nos mnogo osjetljiviji od našeg i da je moguće da neki kemijski sastojci koje stvaraju stanice raka dospijevaju i u dah, urin ili na kožu oboljelih. "Jedino što ne znamo jest, što psi doista njuše", kaže Peter Boeker sa sveučilišta u Bonnu i specijalist za analizu plinova.

"Reci mi, što to točno njušiš?"

Tako se i dalje istražuje, koji je to točno kemijski sastojak koji je onda psima znak da je nastupila bolest. Najviše se sumnja na nitrosothiol ili neki spoj vezan sa fosforom za koje se zna da su povezani sa stanicama raka. Ali koji? Ili je to neka osobita mješavina mirisa?

Naravno da bi svi bili presretni kada bi bilo dovoljno u ambulantama i bolnicama držati po kojeg psića umjesto da se moraju kupovati skupi i komplicirani aparati za dijagnozu. Tako i britanski nacionalni zdravstveni osiguravatelj (NHS) trenutno provodi studiju u kojoj obučeni psi provjeravaju uzorke urina pacijenata. Prvi rezultati studije su upravo spektakularni: psi su otkrili 93% osoba oboljelih od raka.

I u Francuskoj na sveučilištu Pierre i Marie Curie Isabelle Fromantin vodi projekt KDog koji ide još dalje. Ne tek u urinu, ona je psima dala da ponjuše spavaćicu ili odjeću koju je neka žena nosila preko noći. Zadaća dva posebno obučena njemačka ovčara je bila otkriti koja od 31 žene koje sudjeluju u eksperimentu, ima rak dojke. U prvom pokušaju su psi još bili malo nesigurni, ali u drugom pokušaju je kvota uspjeha bila - 100%.

Naravno da bi bilo odlično imati takve pse koji bi zamijenili skupe, a često i za pacijente opasne aparate koji dijagnosticiraju karcinom. Da sad ne govorimo i o mogućnosti da se takve pse onda pošalje u ambulante siromašnijih zemalja kako bi se pravovremeno otkrilo ovu zlokobnu bolest. Ali na žalost, stanje nije baš tako idealno. Jer ima i znanstvenih istraživanja s daleko lošijim rezultatima.

I psi su skoro pa ljudi...

Ne na kraju jer i istraživači nisu bili tako ljubazni prema njihovim dlakavim "liječnicima". Tako su u Austriji u sveučilišnoj bolnici u Kremsu željeli provjeriti da li psi doista mogu otkriti nečiji rak pluća već iz daha te osobe. Naravno, česti pacijenti te vrste karcinoma su pušači pa je tako i svih 122 ispitanika redovito pušilo. Ali samo 29 od njih su doista i imali rak pluća.

Vijest koja će svakako obradovati sve ljubitelje pasa jest da su od 29 oboljelih otkrili njih 24 - nije savršeno, ali probajte vi bolje. Ali mnogo je veći problem što su psi i među ostala 93 ispitanika "otkrili" još 29 oboljelih od raka - makar su sve analize pokazale da su te osobe ipak zdrave. Zaključak ovih austrijskih znanstvenika objavljen u "Journal of Breath Research" zato je nužno morao ispasti negativan: "Rezultati istraživanja se razlikuju od prethodnih studija i ukazuju kako pseći njuh ne funkcionira kako bi bilo nužno, ako je postavljen u realnu liječničku svakodnevnicu."

Jer austrijski istraživači su bili malo "zločesti" prema psima: u prethodnim istraživanjima se pred pse u pravilu stavljao niz uzoraka, ali redovito je jedan - od na primjer njih pet - doista bio uzorak koji je potjecao od nekog oboljelog od raka. Kod Austrijanaca su uzorci bili potpuno nasumični: među uzorcima je mogao biti jedan, dva, mogli su biti svi, a moglo je biti i da nitko od njih nema rak. Tu se pokazalo i kako psi nisu strojevi. Reagiraju različito, ovisno o situaciji, a nije svejedno niti koje je doba dana. A takvoj psećoj hirovitosti se ne može povjeriti ozbiljna dijagnoza.

Kako do psećeg dara i bez psa?

Na sveučilišnoj klinici u Darmstadtu se pokušava naći neki način da se iskoristi taj pseći dar - ali bez pasa. "Već i treniranje takvih pasa je izuzetno dugotrajan proces", kaže nam Carl Schimanski. Povrh toga, on podsjeća kako je jednostavno nemoguće obučiti dovoljno pasa da bi ih bilo dovoljno u svim bolnicama i ambulantama svijeta jer treba misliti i na razmjerno kratak životni vijek psa. Nakon mladosti i obuke, koliko još vremena ima? Desetak godina?

No i u Darmstadtu vjeruju kako stanice karcinoma doista puštaju određene kemijske spojeve koje psi njuše, a oni ih žele "uhvatiti" najmodernijom tehnologijom. "Naš je cilj stvoriti maleni uređaj, možda velik kao tablet-računalo ili list papira koji može stajati u svakoj liječničkoj ordinaciji", kaže nam ovaj znanstvenik. Pacijent bi trebao puhnuti u taj aparat i ako čip u uređaju otkrije kemijske sastojke tipične za karcinom, uređaj bi trebao dati uzbunu.

Ali i oni sada dolaze na glavno pitanje: koje su to molekule? Dakle, što to psi doista njuše? U Dortmundu su okupili oko 600 dragovoljaca i nad njima se natječu dvije "momčadi": u jednoj su psi, u drugoj su strojevi, računala, senzori i svi mogući uređaji za kemijsku analizu. "Sada uspoređujemo rezultate: što pronalazimo našom tehnikom? Što nalaze psi?" Cilj je zapravo strojeve "naučiti" da otkriju ono što otkrivaju psi i što povezuju s oboljenjem od raka.

Druga faza će biti još zanimljivija: svaki sastojak koji se pokaže kao mogući kandidat "crvene lampice" za rak će se onda u umjetnom obliku predstaviti psima. Hoće li i onda reagirati?

Još ima mnogo posla da bi se otkrilo ovu tajnu. A makar nas niti u dogledno vrijeme liječnici neće dočekivati u društvu nekog veselog psića "za rak", isto tako će još dugo potrajati i dok dobiju aparat koji će moći barem isto toliko koliko i psi.