Počela utrka za moćne položaje u EU-u

Tabori su prije i za vrijeme jesenskog summita Europske unije jasno podijeljeni. Velike članice poput Velike Britanije, Italije i Francuske podržavaju Tonyja Blaira kao kandidata za dužnost moćnoga predsjednika Europskog vijeća. Manje članice poput Austrije i zemalja Beneluxa kategorički su protiv Blaira. Dapače, luksemburški premijer Jean-Claude Juncker čak je jedan od Blairovih protukandidata. No, jedno od najvažnijih pitanja je: koga će podržati njemačka kancelarka Angela Merkel?

Ona bi, naime, mogla biti jezičac na vagi. Ukoliko na snagu stupi Lisabonski sporazum tada će predsjednik Europske unije predvoditi sastanke na kojem će sjediti 27 šefova država i vlada članica EU-a. Osim toga uvodi se položaj visokog predstavnika Unije za vanjsku politiku s vlastitom diplomatskom službom. Na listopadskog summitu kadrovska pitanja uopće nisu bila na dnevnom redu, već će se o tim pitanjima odlučivati tek sredinom studenog na izvanrednom sastanku na vrhu, i to nakon što će i češki predsjednik Vaclav Klaus napokon potpisati Lisabonski sporazum. Ipak, već na summitu ovog tjedna (29. i 30.10.) u kuloarima je jedna od najpopularnijih tema bila ona o podjeli čelnih položaja u Europskoj uniji.

Merkel za sada o kandidatima šuti

Nakon što je kancelarka Merkel još u srijedu (27.10.) na večeri s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem upitana koga ona podržava, još prije nego što se mogao čuti njezin odgovor britanski i francuski diplomati su prenijeli kako je kancelarka sve više naklonjena Blairu. Međutim, predstavnici manjih članica smatraju da znaju da Merkel podržava ili bivšeg austrijskog kancelara Wolfganga Schüssela ili nizozemskog premijera Jan-Petera Balkendendea. No sama Merkel o svemu uporno šuti.

Iza kadrovskih odluka stoje dvije potpuno različite vizije. Tako Velika Britanija i Francuska, što se tiče predsjednika Europskog vijeća, smatraju da se samo politička „super zvijezda“ iz jedne moćne članice EU-a može ozbiljno shvaćati na svjetskoj pozornici. Karizmatični laburistički političar Blair je osoba „za koju bi se u Pekingu ili Washingtonu zaustavio promet“, izjavio je britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Blairovi zagovornici upozoravaju da za predstavnike EU-a iz mini država članica kao što je Luksemburg predsjednici Kine ili Indije „vjerojatno uopće ne bi imali vremena za razgovore“.

Juncker – samo protukandidat Blairu?

Ovakvo ponašanje velikih država samo još naglašava strah malih članica da bi jedan predsjednik Europskog vijeća poput Blaira uveo u EU britansko-francusko-njemačku zapovjednu strukturu. Upravo zbog toga male i srednje članice traže predsjednika koji bi uskladio rad šefova država i vlada. On želi biti "nositelj kompromisa", kazao je Juncker. Ranije je Njemačka podržavala stajalište malih. Njemačka bivša crveno-zelena vlada Gerharda Schrödera svojevremeno se borila za snažnog ministra vanjskih poslova EU-a. Predsjednika Europske unije Nijemci su prihvatili samo zato što su Britanci i Francuzi svoj pristanak vezali uz pristanak na uvođenje dužnosti svojevrsnog ministra vanjskih poslova.

No, vrijedi li to sada i za Merkel? Kancelarka ne gleda samo na ove dvije važne nove čelne pozicije koje se stvaraju stupanjem Lisabonskog sporazuma na snagu. Za Merkel je jednako važno i to da Njemačka dobije važan resor u Europskoj komisiji. Njemačka vlada za svojeg kandidata za člana Komisije Günthera Oettingera želi utjecajan gospodarski resor. U njega spadaju unutarnje tržište s velikom temom reguliranja financijskog tržišta, konkuretnost i industrija. Međutim natjecatelji za ovu funkciju su i povjerenici iz Francuske i Velike Britanije. Zato mnogi smatraju da bi Merkel na kraju mogla pristati na Blaira, ako se zauzvrat udovolji njemačkim željama u Komisiji.

Veliki otpor protiv Blaira

Ipak, ne smije se potcijeniti otpor protiv Blaira. Predsjednika Europskog vijeća bira se kvalificiranom većinom glasova. "Male" države su među 27 članica u komotnoj većini. Zbog toga alternativni scenarij predviđa da bi se velike članice zadovoljile s Britancem Davidom Millibandom kao visokim predstavnikom za vanjsku politiku EU-a. Zauzvrat bi male članice dobile Junckera ili Balkenendea kao predsjednika Europske unije. Međutim, tu bi problem mogao biti sam Milliband. On navodno ne želi napustiti vlastitu stranku pred parlamentarne izbore na kojima bi, prema zadnjim anketama, laburisti mogli pretrpjeti težak poraz. Drugi poznavatelji prilika pak tvrde da bi Milliband ipak prihvatio funkciju kada bi mu se ona ponudila.

U okruženju kancelarke Merkel rasprava oko kadrovskih pitanja za sada se promatra vrlo opušteno. U Berlinu podsjećaju da je prilikom izbora za predsjednika Europske komisije 2004.godine nakon dužih rasprava i nekoliko propalih kandidata na kraju izbor pao na tada nepoznatog premijera Portugala Josea Manuela Barrosa. Slično bi moglo biti i ovoga puta, čuje se iz Berlina, a s time se slažu i mnogi promatrači u Bruxellesu.

Autor: Alen Legović, Bruxelle

Odg. urednica: Andrea Jung-Grimm