Portugalska prosvjedna himna
19. travnja 2011
Na internetu se mogu naći amaterske snimke od početka godine, s prvog nastupa Deolinde s pjesmom koja je dirnula mnoge mlade Portugalce.
"Pripadam generaciji bez primanja, i baš me briga. Kako sam glupa. Jer loše nam ide i tako će i ostati. Bit će sreća ako me negdje prime i za praktikanta...", pjeva pjevačica Ana Bacalhau. "Dok smo pjevali ove riječi, ljudi su pljeskali, bili su dirnuti i ustajali su, odobravali. Nikad nismo ni pomislili da će naša pjesma imati takvog utjecaja na naše društvo. Jer mi govorimo o problemu o kojem su već pisali svi mediji, ali na jedan drugi način."
Pjesma je ustinu dirnula mlade ljude, a Deolinda su u svojoj zemlji postali junaci. Mladi na ulici su složni u tom mišljenju. "To je neka vrsta nove revolucionarne glazbene skupine, koja govori u ime naše generacije", kaže jedan mladić. "To je simptom izgubljene generacije. Momentalno za mlade ovdje nema posla", dodaje njegova kolegica.
Bez perspektive
Pjesma je zapravo osobna priča na tisuće mladih Portugalaca. Poput Ane, na primjer. Ona je do sad poslala oko 400 molbi za posao, a stanje u zemlji joj ne ulijeva nikakvu nadu da će biti bolje. "Mislim da smo u nevolji. U vrlo ozbiljnoj nevolji. Mislim da nemamo neke budućnosti bar još 20 godina jer nam je zemlja u dugovima. Jedino o čemu razmišljam je, kako otići u inozemstvo."
A sad bi trebalo postati još i gore. Naime, nedavno je prvi čovjek portugalske vlade Jose Socrates najavio da je vlada odlučila zatražiti pomoć od Europske komisije.
Svi Portugalci znaju što znači dobiti paket pomoći Europske unije. Cijene će ponovno narasti, a nezaposlenih će biti još više. Gospodarski stručnjaci, poput profesora na ekonomskom fakultetu u Portu Joaoa Loureiroa smatraju kako je pomoć EU-a bila jedini izlaz: "To je bilo nužno. Nemamo druge mogućnosti. Nakupilo se toliko nepravilnosti. Naš vanjski dug je toliko ogroman da je došao trenutak kad su nam kreditori rekli - ne, nedamo vam više novaca!".
Neviđeni prosvjedi
Ali ako čovjek pita mlade ljude na ulici, oni se s time ne slažu. Smatraju da ima i drugih mogućnosti za izlazak iz krize. Na primjer, da veći teret padne na banke, a ne na obične građane. Ljute se zbog toga što će i opet mladi ljudi izvući kraći kraj. "Krivi su političari. Kriva je vlada, dvije stranke koje su u vladi od Revolucije karanfila, 1974. (kad je zbačen Salazarov režim). Oni su krivi. Oni su ti koji su vodili politiku koja nas dovela do toga gdje smo sad. To je njihova greška ne moja", ljutit se jedan mladić.
A nisu samo mladi, inspirirani pjesmom Deolinde, bili ti koji su izašli na ulice da bi se bunili protiv mjera štednje. U Portugalu su održani prosvjedi kakvi u zemlji nisu bili viđeni desetljećima. Mladi su pak osnovali nacionalni pokret kako bi sami u ruke uzeli svoju sudbinu. Svakog se tjedna sastaju, baš kao i ovdje u Portu, da bi svoju ljutnju pretvorili u politku. "Mislim da su važni poslovi u kojima radnik ima nekakva prava, a posebno je važna humnizacija posla. Borba protiv otuđenosti, borba protiv pukog preživljavanja", kaže jedna od angažiranih mladih djevojaka u Portu.
Glazbenike iz Deolinde su sve ove reakcije na njihovu pjesmu ipak malo prestrašile. Oni ne žele biti viđeni kao revolucionarni band. A to je image, kojeg će se teško više moći rješiti. Preko e-maila im stužu svakodnevno poruke novih obožavatelja - i to iz cijelog svijeta.
Autor: Armin Wisdorff/ sk
Odg. ur.: A. Šubić