Poplavljeni pa zaboravljeni

Do imanja Kate Perinić u selu Donja Brkiševina, općina Lekenik, stiže se makadamskom cestom koja se upravo tu svija uza samu obalu Kupe. Na zavoju, postavljena je tabla s molbom vozačima: „Vozite sporije zbog prašine. Hvala!“ Ali, tko god prilazio ovom zaselku, primijetit će da je drukčije voziti nemoguće jer je cesta praktički uništena. Zaustavljamo se bez imalo prašine i to sve od susjedne Gornje Brkiševine i zadnjeg asfalta. Nije put ni ranije bio valjan, reći će mještani, no danas njime treba militi u prvoj brzini. Rupe su nebrojene, gdješto duboke i par desetaka centimetara.

„Tako nam je od poplave“, svjedoči naša domaćica, udovica koja živi sama i sama brine za sebe i svoju živinu. „Dali su mi vreću cementa, kantu farbe, dvije mreže“, glasi popis pomoći koju je dobila od vlasti nakon što je nabujala Kupa zimus, sredinom veljače, njezin dom - kao i najveći dio sela - prekrila tako da se motornim čamcem moglo doploviti ravno preko dvorišne lese, ograde. Voda joj je podavila kokoši i pure, svinje su se nekako spasile, a trošni dom samo uvjetno. Pod mu je danas valovitiji i od rijeke i od seoske ceste.

Ipak, u oko upada iznimno vedar duh ove krepke starice. „To me jedino drži“, kaže ona, glasno se smijući. Mjesečno prima 825 kuna penzije, a upis određenih dionica na ime učešća pokojnog muža u Domovinskom ratu nije ostvarila na vrijeme. Odmahuje rukom na sve to i rezimira: „Svi su nas ostavili, više nema ni otkupa poljoprivrednih naših proizvoda, kao prije rata. A danas ne mogu normalno živjeti ni zaposleni ljudi.“ Dok se novinarski blok puni turobnim informacijama, u riječ nam upadaju samo ptice s ozelenjele kupske obale. Svojski nastupa proljeće, rijeka se na sreću doima pitomom.

Ukradeni društveni dom

Čitav je svijet posredstvom medija proteklih tjedana pratio katastrofalne poplave u ostatku savskog sliva, od Bosne i Hercegovine do Hrvatske i Srbije. Za to vrijeme, pokupski je kraj sumirao ranije nastalu štetu. Neki toponimi aktualni su tek u doba nesreća: Žažina, Letovanić, Stari Brod, Donja Brkiševina. Što se dalje odmičemo s ceste Zagreb-Sisak, sve su manje vidljivi komunalni ulozi. U dvorištu obitelji Mioković, nekoliko kuća dalje od Kate Perinić, dočekuju nas i susjedi objašnjavajući da nije sve zlo došlo s poplavom.

Boža Mioković i suprug joj Branko te Josip Dobrinić i brat mu Slavko Dobrinić, kazuju nam bitne momente udesa svog sela i obližnjeg kraja. Svega desetak kuća stalno je naseljeno u Donjoj Brkiševini, uz dva-tri puta više vikendica. Svjesni su da se selo gasi, autobusna linija je ukinuta, trgovine odavno nema, stari društveni dom od kvalitetne cigle ukraden je i to doslovno; ciglu po ciglu, otvoreno i natenane, nedugo poslije rata. Školski autobus, koji prolazi Gornjom Brkiševinom gotovo prazan, ne smije voziti odrasle putnike.

„Rijeka ovdje zavija“, objašnjavaju dopisniku DW-a, „tako da s tri strane obilazi selo. Često izlazi iz korita i plavi dio Brkiševine do kuća, ali ovakve poplave nije bio još od 1939. godine“. Čak je i ona '74., koju svi dobro pamte, bila manja. A ovom prilikom su mnogi ostali bez strojeva, dijela stoke, usjeva ječma i kukuruza, kućnog namještaja.

Dotičemo se i stradalih u nedavnim poplavama, izražava se želja da njima zajednica izađe ususret više nego ovdašnjem narodu, a više su štete i pretrpjeli. Ali, nitko nije baš jako uvjeren u tu perspektivu, iskustvo ih tjera na skepsu.

Petrolejka za javnu rasvjetu

Malo tko još pamti tu zlokobnu najavu od prije nekih četiri mjeseca. Nastradala su ponajviše sela u Sisačko-moslavačkoj županiji, ali i u Zagrebačkoj. Ostala im je živom sjećanju sugestija premijera Zorana Milanovića dok je pohodio taj kraj, da bi se stanovnici vodoplavnih područja trebali jednostavno – preseliti. Pamte i neistinite tvrdnje županice sisačko-moslavačke, Marine Lovrić Merzel, o punoj asfaltiranosti stare ceste prema Karlovcu, Lujzijane. Sve do najnižeg općinskog pristava u Lekeniku, sami jad.

„Nemamo pojma čemu služe naši općinari, osim sebi. Plaćamo sve doprinose, a ništa ne dobivamo zauzvrat“, objašnjava Josip Dobrinić. Uto nas Boža Mioković poziva da pogledamo seosku javnu rasvjetu, jedan stari lampaš, petrolejku, na banderi iza njihove kuće. Pet žarulja u nizu osvjetljavalo je tamošnji poljski put još lani. Do tad se Kupa gotovo nikad nije izlijevala pa je trasa bila spasonosna i za poplavnu evakuaciju. A onda su nadležna tijela vlasti zaključila da to služi samo lisicama i vukovima – baš tim riječima – i ukinula selu još jedan komad infrastrukture.

Neki drugi ovlaštenici procijenili su im pojedinačne štete nakon poplave i otišli, više se ne javljajući. „Uskoro su nam prestali slati i volontere iz općinske službe 'Pomoć u kući', koji bi srijedom donosili lijekove i slično“, dodaje Boža Mioković. Ne računajući vikendaše iz Siska i Zagreba, sad u selo dolaze samo još ljetni kupači na plaži iza Donje Brkiševine, jednoj od najljepših na Kupi, točno nasuprot ušću rječice Gline. „Da bar imamo održavanu cestu, mogli bismo i mi u seoski turizam“, kažu naši sugovornici.

Hrvatska komunalna kataklizma

Ali, i ranije su vlasti, iz koje god stranke, znale samo pred izbore navesti malo šljunka na cestu. Zatim bi Donja Brkiševina opet bivala zaboravljena, a table s upozorenjem o prašini lagano bi gubile smisao. Čuli smo da je jedne zime tako i ralica stala nadomak selu, blizu groblja s valjda najzapuštenijom crkvicom u ovoj biskupiji, navrh kotline i okrenula se te vratila natrag. Za njom je čitavom širinom ceste ostao rječit nanos snijega, kao da je došla na kraj svijeta i tu potrošila svaki suvisao društveni interes.

Branko Mioković na koncu nas je dopratio i do susjeda Đurđe i Marijana Šarkezi, poluvikendaša. Otkad su u mirovini, dio godine žive u Zagrebu, dio u Brkiševini. I njima se do kuće uplovljavalo preko lese, bez zapinjanja. Devet dana im je dom bio poplavljen, iako je dignut na visok podest. Uočljiva je crta kobnog vodostaja, pokazuju metrom – 86 centimetara. Zatekli smo ih kako po tko zna koji put istjeruju tvrdokorni kupski mulj iz podova, zidova, namještaja i drugih predmeta koji su uopće još iskoristivi. „To je najfinija bijela glina, porculan, i ulazi u apsolutno svaku poru“, doznajemo.

Ni oni ne znaju kako iskazati pretrpljenu štetu, kojom točno cifrom. No znaju da će zadugo osjećati tih devet dana, ako i dan danas čiste mulj i plijesan. „Tad se nije moglo ništa, bilo je hladno i vlažno, tek na proljeće sve postaje lakše“, kažu supružnici Šarkezi. I usput, nenametljivo, ocrtavaju mučno lice komunalne nam kataklizme. Od pomoći, dobili su na korištenje strojeve za isušivanje vode koje je potrajalo puna četiri tjedna. A ubrzo nakon toga, upućen im je zahtjev za nadoplatu struje, preko 1600 kuna čistog sarkazma.