Politik probt Emanzipation von den Banken

Njemački pjesnik Johann Wolfgang von Goethe napisao je pjesmu o čarobnjakovom šegrtu koji nije mogao kontrolirati i riješiti se duhova koje je zazvao. Ni politika se neće tako lako osloboditi duhova, koje je proteklih 20 godina zazvala dereguliranjem financijskih tržišta. Financijske institucije su postale previše moćne. Poslovi koje obavljaju deset najvećih banaka trenutno čine nekih 40 posto globalne ekonomske aktivnosti. Ukupan promet njemačke Deutsche Bank pred kraj prošle godine iznosio je 84 posto domaćeg bruto proizvoda zemlje. No samo petina tog prihoda je bila rezultat konvencionalnih kreditnih aktivnosti. Veliki dio dolazi od investicijskog bankarstva koje uključuje rizična ulaganja u razvoj tržišta.

Deutsche Bank „visoko rizičan zajmodavac“?

Ova vrsta rizičnog trgovanja se odvija na ekstremno nesigurnom tlu. Bilo da zajmodavac odobri pozajmicu ili posluje u ime stvarnog klijenta ili za sebe, oni ne koriste vlastiti novac – on gotovo uvijek dolazi od drugih banaka. Dugo vremena, osnovni kapital Deutsche Bank se kretao negdje oko dva posto. Drugim riječima: da je dva posto ukupnog poslovanja krenulo po zlu, prijetio bi joj bankrot.Posljedice za njemačku i globalnu ekonomiju bi bile nesagledive. Upravo zato je Deutsche Bank bila stavljena u visoko rizičnu kategoriju u zajedničkoj studiji Citygroupa, JP Morgan Chase-a iz Amerike i HSBC-a iz Britanije. Oni kažu da bi ovakve banke trebale povećati svoj osnovni kapital za devet posto do 2019., i to bi bilo dva posto više nego što je zamišljeno Bazelskim međunarodnim bankarskim paketom reformi.

Ali Clemens Fuest sa Sveučilišta u Oxsfordu je rekao za Deutsche Welle da to neće biti dovoljno. „Prema mom mišljenju, treba se ići dalje od onog što je izloženo u tzv. Bazel III okviru“, rekao je Fuest. „Švaicarska to već čini.“ Dvije velike švicarske banke UBS i Credit Suisse su zaista obavezne podići svoj osnovni kapital na 19 posto do 2019. Ne očekuje se da će izgubiti na konkurentnosti jer će im biti lakše da refinancirati svoje obveze, budući da će imati status pouzdanih dužnika. Ali do sada su se banke smatrale pouzdanim dužnikom samo zato što su bile ekstremno velike - “prevelike da bi propale”. Takva filozofija je navela vlade širom svijeta da potroše više od 10 bilijuna eura kako bi spasile bankarski sektor i time svjetsko gospodarstvo od totalnog kolapsa. Podijeljeno na stanovništvo svijeta to znači 1.500 eura po glavi.

Bez rizika za banke

No ovaj postupak ignorira važan princip tržišta, prema kome je svaka kompanija odgovorna za svoj rizik. Njemački autor i ekonomist Max Otte zove to “socijalizmom za banke i super-bogate” prema kome su profiti privatni, a gubitke mora pokriti javnost. Direktor Instituta za ekonomsku politiku na Sveučilištu u Kölnu, Johann Eekhoff, predlaže drugačiji pristup: “Trebali bismo uspostaviti manje jedinice i čak podijeliti banke, tako da nisu u mogućnosti ucjenjivati vladu.”

Europska komisija je također predložila da se bankarski sektor restrukturira na ovaj način. Grupa stručnjaka smatra da bi ovi rizični poduhvati biti odvojeni od normalnog kreditnog poslovanja. Fuest kaže: ”Ako banke koje spašavaju, posude velike sume investicijskim bankama i te investicijske banke zapadnu u nevolju, onda bi banke spasiteljice mogle potonuti zajedno sa investicijskim.” On kaže da je zapravo mnogo važnije dozvoliti bankama da proglase insolventnost.

I to je ono što njemačka regulatorna vlast, BaFin, planira učiniti. Ona želi da Deutsche Bank dostavi plan na kraju godine u kojem obrazlaže kako se treba djelovati u izvanrednim situacijama i krizama. Druge financijske institucije imaju vremena do kraja 2013.godine. Tako bi se lakše moglo vidjeti gdje su stvarni rizici, i to bi snizilo troškove poreznicima ako bi nešto pošlo po zlu.

Politika i financije isprepleteni

Iako se financijski sektor sada suočava s velikim nevoljama, Otte ne vjeruje da političari mogu izvrnuti bankarski svijet naopačke. „To je zato što su kreatori politike u potpunosti u rukama financijskog sektora i njihovih lobističkih grupa“, kaže on. Postoji veza između vlade i banaka: 2005., na primjer, Caio Koch-Weser je napustio svoju poziciju državnog tajnika u njemačkom ministarstvu financija da bi mu nakon tri mjeseca bilo dodijeljeno mjesto u izvršnom odboru Deutsche Bank. Otte smatra kako je potrebno da političari pričekaju najmanje pet godina prije no što "pređu na drugu stranu".