Varljiv mir u Europskoj Uniji

Kamate za Španjolsku i Italiju na međunarodnim financijskim tržištima su trenutno podnošljive. Europska središnja banka (ESB) je time što je otvorila opciju otkupa državnih dugova, razvukla solidnu sigurnosnu mrežu. Grčka ostaje u eurozoni. I još je povrh svega Europskoj Uniji dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Sve to trenutno je doprinijelo nekoj vrsti opuštanja.

Zbog svega toga su si predsjednici država i vlada Europske Unije krajem tjedna u Bruxellesu priuštili neku vrstu summita za razmišljanje, koji je doduše sastančenjem do kasno u noć odavao dojam napornog rada, ali je u stvarnosti donio malo toga novog. No ozračje bi moglo varati: dužnička kriza se možda trenutno i nalazi u nekoj vrsti pauze, no to nipošto ne znači da je ona prošla. Nema apsolutno nikakvog razloga za opuštenost. Čelnici EU-a su zaključili da bi kontrola banaka trebala stupiti na snagu za otprilike godinu dana. Taj plan nije nikakvo iznenađenje jer je svakom pametnom bilo jasno da se jedna kompetentna ustanova koja bi trebala kontrolirati oko 6.000 banaka ne može stvoriti preko noći.

Direktna kapitalizacija ugroženih banaka iz kriznih fondova, o čemu su sanjale Španjolska, Italija, Francuska ali i financijska tržišta, se zasad odgađa. Preveliki su rizici, preveliki je otpor Njemačke gdje vlada mišljenje kako krizom pogođene zemlje žele tako na elegantan način ponovno postići podjelu riskantnih bankarskih poteza i na ostatak eurozone. Na taj način će posrnule banke i dalje ovisiti o državnim financijskim injekcijama. Začarani krug bankarskih i državnih dugova na ovaj način neće biti prekinut. No postoji osnovana sumnja da će ovakav proces ulagače još dugo činiti zadovoljnima.

Što se novih gospodarsko-političkih struktura tiče, tu se Europska Unija nalazi na samom početku. Prijedlozi predsjednika Europskog vijeća, Hermana Van Rompuya, su nedovoljno jasni. Revolucija još uvijek nije počela. Jer očito je da između platežno sposobnih zemalja na sjeveru i posrnulih zemalja na jugu postoje ogromne razlike glede pitanja kako bi Europska Unija i eurozona trebale izgledati u budućnosti. Kako bi spriječila prebacivanje dugova na ostale zemlje, a i kako bi spriječila oprost dugova, Angela Merkel je predložila osnivanje jednog novog fonda za pomoć. Njegov obim i način financiranja još uvijek nisu jasni, ali je već sad jasno da se radi o smirivanju onih koji se zalažu za tzv. euro obveznice.

I za neku vrstu super-povjerenika za financijska pitanja koji bi imao pravo ulaganja veta na nacionalne proračune, mnoge zemlje članice ne žele ni čuti. S ovim prijedlogom je Njemačka ostala potpuno usamljena. Važne odluke su ostavljene za summit u prosincu. To bi mogao biti poprilično naporan proces jer će se tek tada vidjeti u kojoj mjeri će biti potrebno mijenjati Europske ugovore. No upravo promjene Ugovora mnogim zemljama predstavljaju "crvenu krpu" - provokaciju. Mnogi čelnici naime strahuju da u njihovim zemljama referendumi o promjenama Ugovora neće proći. U Njemačkoj je potrebna i promjena Ustava ili čak referendum. No sve će se to zasigurno dogoditi tek poslije njemačkih parlamentarnih izbora u rujnu 2013. Do tada će se opet činiti sve kako bi se dobilo na vremenu.

Ova taktika funkcionira toliko dugo dok su financijska tržišta mirna. Ukoliko Španjolska i Italija ponovno dospiju pod pritisak rastućih kamata, eurozona bi ponovno mogla iz opuštenosti prijeći u stanje panike. Grčka ostaje u eurozoni i dalje će primati pomoć u milijardama. Ovoj smjernici se zasad nitko, barem ne u javnosti, nije usprotivio. No Velika Britanija se još malo više udaljila od Europe. Britanski premijer David Cameron je i dalje izoliran u svom odbijajućem stavu naspram svega što nije puko zajedničko tržište. Moglo bi se tako lako dogoditi da Velika Britanija prije napusti Europsku Uniju nego Grčka.