Plastik bio

Zelena plastika ili takozvana „bioplastika“ proizvodi se uglavnom od biljaka kao što su šećerna trska, pšenica, kukuruz ili krumpir. Isto tako dobiva se i iz biljnih ulja. Od maski za mobitele, preko plastičnih tanjura, cipela, pelena, pa do vrećica za kupovinu i posuda za cvijeće - skoro da i ne postoji predmet u kućanstvu za kojeg se ne pokušava pronaći ekološki prihvatljivija verzija.

Za stručnjake to je samo logičan nastavak povećane potražnje za bio-prehrambenim namirnicama u posljednjih nekoliko godina. „Danas je izrazito profitabilno izgraditi si dobar „bio-imidž“, smatra Norbert Fel, glasnogovornik tvrtke „Duales System GmbH“ koja se bavi reciklažom otpada u Njemačkoj, projektom koji se još naziva i „Zelena točka“. Istraživanja su pokazala da će kupci prije posegnuti za bio-povrćem u nekom od ekoloških pakiranja nego za onim u običnoj ambalaži.

Dobar posao

Naravno da su ovi podaci alarmirali proizvođače plastike te ih motivirali da ulože milijune u razvoj vlastitih bio-proizvoda. Među njima su i „globalni igrači“ primjerice američki poljoprivredni koncern „Cargill“, talijanski „Novamont“ ili njemački div kemijske industrije BASF. Plastične materijale koji su proizvedeni na bazi kukuruza te su uz to i biološki razgradivi, koriste mnogi lanci supermarketa kao što je „Wal-Mart“ ili proizvođači prehrambenih namirnica poput „Coca-Cole“.

Zelena plastika postala je „veliki biznis“ i u Brazilu. Ta zemlja je vodeći svjetski proizvođač šećera. Tako naftna kompanija „Braskem“ koristi etanol koji se dobiva prilikom prerade šećerne trske za proizvodnju biopastike.

Od šećerne trske do plastike

Ovaj razvoj, međutim, otvara i određena pitanja. Hoće li proizvodnja bioplastike i biogoriva dovesti do dodatnih sječa šuma ili pak imati nepovoljne posljedice na žetvu? „Koriste se slični argumenti kao i u raspravama o bioplastici od palminog ulja“, kaže Fel podsjećajući na problem u jugoistočnoj Aziji gdje su velike površine šuma preko noći nestale kako bi se dobio prostor za tada izrazito profitabilnu proizvodnju palminog ulja.

Neprekidno se stoga radi na istraživanju novih načina proizvodnje kojima bi se izbjegli ovi problemi. Njemačko-brazilski projekt na Institutu Senai-Climatec u Salvador de Bahiji odnosi se na proizvodnju plastike šećerne trske, koja je u biti proizvodni višak tvornice etanola. Inače se ovakvi ostaci spaljuju, no tako se u atmosferu ispušta velika količina ugljikovog dioksida. Cilj je sljedeći: plastiku proizvedenu od ostataka šećerne trske treba iskoristiti u automobilskoj industriji.

Tržište ipak premalo

Čini se da je napredak proizvodnje i porast potražnje takozvane zelene plastike nezaustavljiv. Unatoč tomu ona za sada na svjetskom tržištu umjetnih materijala sudjeluje s manje od jedan posto. Industrijska udruga „European Plastics“ procjenjuje da u sljedećih nekoliko godina udio bioplastičnih materija na tržištu neće porasti za više od pet do deset posto.

„Razlog tome su visoki troškovi proizvodnje, ali i bolja termo-mehanička te razgradiva svojstva klasične plastike“, objašnjava Michael Niaounakis, stručnjak za polimere Europskog zavoda za patente u Hagu.

Manje ugljičnog dioksida?

Stručnjaci vide u bioplastici ogromni potencijal koji bi mogao smanjiti negativne posljedice efekta staklenika i usporiti klimatske promjene. „Zelena“ plastika je u prednosti nad plastikom dobivenom klasičnim načinima proizvodnje, jer u startu, kod samog nastajanja, traži manje energije i ne sadrži nikakve otvorne kemijske spojeve. Ipak, potrebna su daljnja znanstvena istraživanja koja bi pokazala u kolikoj mjeri bioplastika pogoduje održivom razvoju.

„Činjenica da se ova plastika dobiva iz obnovljivih izvora, ne znači automatski i da se time manje zagađuje okoliš“, kaže Gerhard Kotschik iz njemačkog Ministarstva za zaštitu okoliša te dodaje kako „treba razmotriti čitav proizvodni proces i tek onda možemo reći je li bioplastika „zdravija“ za okoliš od klasične plastike.“

Sa svojom plastikom dobivenom od proizvodnog viška, dakle od šećerne trske, čini se da je proizvođač iz Salvador de Bahije na dobrom putu da nam da odgovore na ta pitanja.

Autor: Gero Rueter/ ivan đerković/ lt

Odg. ur.: S. Kobešćak