Pamukov 'Muzej nevinosti' u Istanbulu

Istanbulski "Muzej nevinosti" turskog dobitnika Nobelove nagrade za književnost (2006.) Orhana Pamuka od ovog je vikenda (5.5.) otvoren za javnost. U njemu su prikupljeni predmeti svakodnevnog života u Istanbulu 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Muzej na određen način vizualizira Pamukov istoimeni roman "Muzej nevinosti" koji je preveden na brojne jezike i koji je autoru donio svjetsku slavu. Roman, objavljen 2008., kroz priču o jednoj bolnoj ljubavi prikazuje život u Turskoj krajem 20. stoljeća. Glavni lik, Kemal, se zaručuje s djevojkom Sibel, ali onda - prekasno - spoznaje da je u stvari Füsun ljubav njegovog života. Izgubljenoj ljubavi on posvećuje "Muzej nevinosti" u kojem prikuplja predmete koji za njega čuvaju osjećaje i vrijeme ljubavi. Predmete izložene u realnom muzeju Orhan Pamuk je najvećim dijelom sam prikupio tijekom pisanja knjige. Pritom "nije potrebno čitati knjigu, da bi se moglo uživati u muzeju", naglašava autor. Ovaj muzej, kaže Pamuk, je puno više od puke ilustracije knjige. S njim je povodom otvaranja muzeja u Istanbulu razgovarala Aygül Ciczemcioglu.

DW: Gospodine Pamuk, 2008. ste objavili Vaš roman "Muzej nevinosti". Što je bilo prije - ideja o knjizi ili o muzeju?

Orhan Pamuk: Oba koncepta su se razvijala istovremeno. Nije bilo tako da sam ja najprije napisao knjigu koja je postala uspješna, a potom razmišljao o tome kako da sada od toga napravim muzej. Kada je moja kćer bila mala, ja sam ju vodio često u vrtić i tu sam stalno prolazio pored jedne napuštene kuće. Onda sam u jednom trenutko došao na apsurdnu ideju da ispričam jednu izmišljenu priču. Kupio sam kući i počeo pisati. Ta kuća je danas moj muzej.

I u muzeju i u knjizi ponovo oživljava Istanbul iz 1970-ih godina. Roman je priča o bogatom sinu jednog industrijalca koji se zaljubljuje u siromašnu prodavačicu. Kako bi joj bio što bliže, on sakuplja stvari koje je ona dotaknula - od šalice za čaj do ukosnica. Te predmete sada je moguće vidjeti i u Vašem muzeju. Kako ste do njih došli?

Ova zbirka je nastajala tijekom godina. Mnogo toga sam našao na buvljacima ili u antikvarijatima. Recimo stare razglednice Istanbula. Neke požutjele fotografije su od mojih prijatelja ili iz moje obitelji. Predmeti iz moje svakodnevice su me inspirirali, i ja sam o njima pisao u romanu.

Da li to znači da ste Vi pasionirani skupljač ili kolekcionar?

Ne. Ja rado skupljam stvari, ali to nije moja opsesija. Ja kod kuće imam 16.000 knjiga, ali sam ih sve pročitao. Kolekcionar ima 20.000 ali nije čitao ni jednu od njih. Njemu je važno posjedovati ih, on time nešto kompenzira. Baš kao Kemal, koji tako pokušava zadržati svoju ljubav. Tu ima nešto opsesivno.

Zašto predmeti svakodnevice?

Ja volim tu magiju koja se u njima krije, koju čovjek otkriva tek na drugi pogled. Kao neka karta za kino koju nakon više godina pronađete u džepu sakoa. Odjednom se prisjetite ne samo filma, već i mirisa koji je tada bio u kinu i atmosfere čitave večeri. Ti predmeti prizivaju sjećanja, oni nam pričaju priče.

U vitrinama muzeja su izloženi i novinski članci u kojima se govori o sve većoj moći vojske u Turskoj ili o studentskim protestima. Koliko Vam je važan bio taj politički aspekt?

Ja volim kada se u mojim knjigama politika kao neka folija provlači kroz tekst, bez da izbija u prvi plan. Ali naravno da se taj aspekt u Turskoj ne može zanemariti. Moja je zemlja s jedne strane određena islamskim vrijednostima i vlastitom tradicijom, a s druge strane je tu ta velika čežnja spram zapada. I upravo ta proturječnost čini ono što Turska jest, sve do danas.

Da li vi taj prijepor kritizirate?

Ne, ja si ne uobražavam da imam pravo na moralno vrednovanje. Ja promatram i bilježim. Taj prijepor je posebno vidljiv u višim slojevima društva. Na jednoj se strani oni žele kititi zapadnim statusnim simbolima, prikazuju se rado kao moderni, a s druge strane obožavaju svoje slavne sultane iz vremena Otomanskog carstva. Ta proturiječnost me fascinira.

Vi ste 2005. zbog političkih izjava o sudbini Armenaca bili optuženi pred sudom. U kojoj se mjeri vaš odnos prema Turskoj od tada promijenio?

Da, postojao je veliki politički pritisak. Ja sam tada dobio ponudu da kao gostujući profesor idem u Sjedinjene Države i rijetko sam boravio u Turskoj. A kada bih dolazio onda sam imao tjelohranitelje. To nije bilo ugodno. Ali ja sam tu primjetio i u kojoj mjeri mi je važna ta ideja muzeja. Ja sam htio stvoriti mjesto sjećanja - za mene i za moj rodni Istanbul.