„Pa što ja radim u Ukrajini?“

"Dezerteri nisu izdajnici, a dezertiranje nije zločin jer u ovoj situaciji nema drugog izlaza", kaže Aleksandar u razgovoru s DW-om. Po njemu, to je "razumna odluka dobro odgojene osobe, koja se ne želi uključiti u agresivni rat". Aleksandar je jedan od šest ruskih dezertera koji su u proteklih nekoliko mjeseci stigli u Pariz. Nakon mnogo straha i neizvjesnosti i preko Kazahstana su konačno stigli u Francusku i traže politički azil.

Zapravo je mnoštvo Rusa koji nekako žele izbjeći slanje na bojište: njemačka udruga Pro Asyl procjenjuje da je od početka rata Rusije protiv Ukrajine u veljači 2022. do rujna 2023. najmanje 250.000 vojnih obveznika napustilo Rusiju i tražilo zaštitu u drugim zemljama. Zapad „pozdravlja“ odluku tih nesuđenih vojnika, ali ne samo da praktično ne čini ništa, nego jedva uopće mogu i doći u Europsku uniju.

Tako ih većina bježi u Gruziju, Armeniju, Tursku, Srbiju ili Izrael, ali najviše ih je u Kazahstanu gdje Rusima nije potrebna putovnica – koju često uopće nemaju. Ali Kazahstan – a i Armenija ima svojih računica s Moskvom, tako da su neki od njih protjerani nazad u Rusiju.

Aleksandrova odiseja

Zapravo i Aleksandar kaže: "Razumijem suzdržanost zapadnih zemalja i da masovno ne dijele putne isprave dezerterima. Među njima veoma lako mogu biti agenti ruskih tajnih službi FSB-a, ali i ratni zločinci." Od ovih šest bjegunaca zapravo je samo Aleksandar kao mladi časnik doista i sudjelovao u pohodu Rusije protiv Ukrajine, a njegova priča je prava drama.

Zimi 2022. nalazio se na Krimu kojeg je već osvojila Rusija. 24. veljače 2022. svi vojnici njegove jedinice su bili poredani i krenuli su u koloni. Na početku se činilo da se radi o vojnoj vježbi, objašnjava: "Nije bilo zapovijedi za napad na Ukrajinu, nije bilo nikakvih uputa. Jednostavno smo prešli ukrajinsku granicu, a tek tada smo shvatili što se događa. Bio sam šokiran i nisam znao zašto smo u Ukrajini," priča Aleksandar.

Naravno da nije htio sudjelovati u osvajanju susjedne zemlje, ali bilo mu je jasno da ne može jednostavno pobjeći. "Ili bi me vlastiti ljudi ubili, ili bi me zadržali na granici. Trebao sam legalan način da se vratim u Rusiju," priča svoju priču. Kada je konačno dobio odsustvo, odmah po dolasku u Rusiju zatražio je otpuštanje iz vojske. Tako je skinuo uniformu u kojoj se nadao časničkoj karijeri, ali uzalud: u rujnu 2022. naređena je mobilizacija i opet je dobio poziv.

"Bilo mi je jasno kako imam samo tri mogućnosti: ili ću završiti u zatvoru ili se vratiti na bojišnicu. Ili moram pobjeći iz Rusije", kaže Alexander. Kako niti on nije imao putovnicu, tako je i on otišao u Kazahstan. Tamo se preko poznanika povezao s aktivistima za ljudska prava i zatražio azil. "Znao sam da nemam neku zaštitu u Kazahstanu, jer je Kazahstan i dalje na neki način ovisan o Rusiji", kaže dezerter.

„Zaslužuju svaku pomoć i zaštitu"

"Nisam dobio status izbjeglice, ali mi je barem produžena dozvola boravka." Odmah počinje obilaziti veleposlanstva zapadnih zemalja u potrazi za pomoći: "Znao sam da tamo ne mogu podnijeti zahtjev za azil, nego da to mogu učiniti samo na teritoriju zemlje", kaže Alexander. Nakon dvije godine konačno je mogao otputovati u Francusku. "Dobili smo dozvolu za ulazak jer se aktivno protivimo ratu, a ne tek zato što smo dezerteri", naglašava.

U tome im je pomogao i Aleksej Alšanskij iz Conflict Intelligence Team (CIT). Njegova prva zadaća je bila provjeriti priče tih ruskih bjegunaca da nisu ruski agenti i priznaje kako to jednostavno nije moguće do posljednjeg detalja. Ali u svakom slučaju je dobro provjerio da nisu sudjelovali u nikakvim ratnim zločinima. „Njegovo sudjelovanje u invaziji je bila jednostavno zla sudbina“, misli aktivist. "Utoliko bi trebao dobiti humanitarnu zaštitu i velika je sreća da ju je dobio", kaže stručnjak CIT-a.

Jer sve te Ruse u njihovoj domovini neminovno čeka kazna, bilo u zatvoru ili barem slanje na prvu liniju bojišnice zbog njihovog, ako ne političkog, ali u svakom slučaju moralnog stava. To nedvojbeno spada u pojam „azila“, ali Zapad je izuzetno oprezan u takvoj pomoći.

Zapravo, među najglasnijim protivnicima da se pomogne ruskim bjeguncima je – Ukrajina kojoj bi valjda trebalo biti u interesu da ratni protivnik ima što manje vojnika. "Za ljude u Ukrajini može biti teško vidjeti situaciju s druge strane i prepoznati da ne žele svi ruski vojnici sudjelovati u ratu u Ukrajini", kaže on. Mnogi i ruski vojnici zapravo tek pokušavaju nekako izvući živu glavu u ovoj Putinovoj invaziji.

Alšanskij ističe kako prema odredbama međunarodnog prava, osoba ne postaje automatski ratni zločinac samo zato što sudjeluje u ratu. "Međunarodno humanitarno pravo jamči zaštitu svim osobama koje nisu uključene u ratne zločine u kontekstu oružanog sukoba."

Strah ruskih udruga

Prema CIT-u, broj ruskih dezertera raste od početka rata. Veliki dio njih ne može računati na podršku bilo koga u Rusiji iako je odbijanje oružja u ovim okolnostima po mišljenju Alšanskija, "doista hrabar korak".

"Ako netko ide na antiratnu prosvjede s plakatom 'Ne ratu!' i zbog toga provede nekoliko dana iza rešetaka, smatra se herojem. Takve osobe mogu dobiti vizu za inozemstvo, postoje međunarodni programi za njih", sažima. "Ali kada netko pobjegne iz Rusije jer ne želi uniformu, tko je tjednima čamio  u nekakvom jarku, gladan i premlaćen jer se odbio pridružiti Putinu u ratu, tada je prepušten sam sebi", žali se Alšanskij.

Takvim muškarcima obično pomažu samo strane organizacije za ljudska prava. „Ruske udruge nisu sklone pomagati dezerterima. Kao da su paralizirani kad čuju kako je ta osoba pobjegla iz ruske vojske. Ova praksa je, blago rečeno, nepravedna“, smatra Alšanskij. No donekle se mora razumjeti i ponašanje pripadnika još rijetkih nevladinih udruga za ljudska prava u Rusiji.

Je li im je došao pravi dezerter i bjegunac od vojske ili provokator u službi ruske policije? Bijeg iz vojske, ali i pomoć u njihovom bijegu je krivično djelo. Hoće li i ta udruga zato biti zabranjena i proglašena da su „strani špijuni“? U današnjoj Rusiji je sve moguće i lako se dolazi na popis državnih neprijatelja.

Zapravo jedina pomoć na koju mogu računati je ona iz inozemstva. Tako je i ovih šest Rusa aktivno i u Francuskoj i od tamo pokušavaju pomoći ruskim bjeguncima. Osnovali su udrugu pod nazivom 'Adieu oružje!' i tako na svoj način prosvjeduju protiv rata u Ukrajini.