Oružane snage Irana
7. kolovoza 2018
Iranske oružane snage su daleko najveće na cijelom Bliskom istoku i po procjenama međunarodnih organizacija, broje oko 534.000 aktivnih pripadnika. Taj broj obuhvaća i pripadnike kopnenih snaga, ratne mornarice i zrakoplovstva, baš kao i oko 125 tisuća pripadnika iranske Revolucionarne garde i oko 90 tisuća pripadnika Basij milicije, Mobilizacijskog pokreta otpora koja je također pod nadzorom Revolucionarne garde.
Na globalnoj ljestvici oružanih snaga (Global Firepower Index), Iran se smješta zapravo tek na 13 mjesto među 136 zemalja svijeta. Izračun ove internetske stranice vojnih stručnjaka se zasniva na preko 50 elemenata koji sežu od kapaciteta vojne industrije u konvencionalnom naoružanju, ljudstva, geografskih prednosti i naravno, financija. Upravo ovo posljednje – novac Iran onda smješta na toj ljestvici iza Turske (9. mjesto), Egipta (12.), ali se i Izrael tamo smješta na 16. mjesto, a Saudijska Arabija na 26.
Država u državi: Revolucionarna garda
Najveća snaga Irana je svakako njenih 82 milijuna stanovnika i to je čimbenik koji je na koncu prevladao i u ratu Irana s mnogo bolje (i sa Zapada) opremljenom vojskom Iraka od 1980. do 1988. No Iran je 2017. za oružane sile izdvojio oko 16 milijardi dolara, što je mnogo manje nego 18,5 milijardi u Izraelu – plus oko 3,5 milijardi dolara pomoći SAD-a, 76,7 milijardi dolara koliko je za obranu potrošila Saudijska Arabija – da ne govorimo oko 600 milijardi dolara koliko troše SAD.
Što je još nepovoljnije za Iran, toliko je ukupno potrošeno za obranu, a u samim oružanim snagama Irana postoji stalni rivalitet između regularnih jedinica i Revolucionarne garde. Garda je osnovana odmah nakon Islamske revolucije 1979. kao oružane jedinice vjerskog državnog vrha, a i danas je ona odgovorna ne predsjedniku, nego jedino vrhovnom vjerskom vođi Hameneiu. Ona također ima sva tri oružana roda, a upravo Revolucionarna garda nadzire i projekte iranskih raketa srednjeg i dalekog dometa.
Štoviše, upravo je Hamenei potakao formiranje takozvanih jedinica Quds (ime nose od arapskog imena za grad Jeruzalem) oružanih snaga čija je zadaća djelovanje u susjednim zemljama regije, od Iraka pa do suradnje s Hezbolahom u Libanonu i Hamasom u Palestinskim područjima. Upravo te jedinice uvijek iznova uzrokuju napetosti u odnosima s Iranom, makar i po zapovjednoj liniji, iranski predsjednik Rohani se ne smatra nadležnim za njihovo djelovanje. Štoviše, odnosi predsjednika Irana s Revolucionarnom gardom su već tradicionalno i više nego teški i napeti.
Teško da bi bilo „brze pobjede"
Neovisni vojni stručnjaci upozoravaju kako bi bila velika greška nekakvih „generala za pisaćim stolom" na Zapadu misliti da se iranska Revolucionarna garda može uspoređivati s Republikanskom gardom iračkog diktatora Sadama Huseina. Svakako im je sličnost što su to oboje bile vojne strukture koje čine svojevrsnu „državu u državi", ali bi se teško dogodilo da bi vojno uništavanje iranske garde automatski dovelo do kolapsa sustava obrane Irana.
Isto tako, glavno uporište konzervativnih snaga u Iranu nije metropola poput Teherana – to se uvijek iznova vidjelo i u prosvjedima u toj zemlji, nego provincija te velike zemlje. No financijski pritisak koji i SAD vrše na Iran posve izvjesno imaju učinak i na njenu vojnu snagu. Tome treba pridodati i embargo koji SAD provode protiv Irana već četiri desetljeća, a vojni embargo protiv Irana je proglasio i UN 2006.
To znači da su Iranu prije svega ostali vlastiti kapaciteti u proizvodnji oružja, naravno tehnološki daleko iza modernih oblika ratovanja. No to je tek jedan krak obrane kojim bi se opremile regularne snage, dok su oba druga kraka strategije obrane Irana prepuštene Revolucionarnoj gardi.
Iz pozadine, raketama i na moru
Jedan taj krak je „obrana pred granicom" i upravo zato služe te jedinice Quads kako bi, barem kada je riječ o mogućim ratnim neprijateljima u regiji, stvorile „osovinu otpora" daleko iza njihovih leđa na bojištu. Drugi krak je također spomenuti projekt raketnog naoružavanja sa projektilima koji bi barem teoretski mogli dosegnuti Izrael, zemlje Arapskog poluotoka i američka vojna uporišta u regiji, a možda i u dijelu Europe.
Doduše, Iran neumorno upozorava kako je čitav raketni program te zemlje defenzivne prirode, makar je upravo to razlog stalnih upozorenja i dokaza o agresivnosti Irana koja se čuju od Izraela i njegovih saveznika.
I na koncu, tu je i još jedan element obrane zemlje na kojeg računa Teheran: nafta i sigurnost pomorskog prometa. Također u posljednje doba često spominjan Hormuški tjesnac (Može li Iran doista zatvoriti Hormuški tjesnac? ) i nafta koja tamo teče iz zemalja Perzijskog zaljeva je ključno sredstvo pritiska kojeg ima Iran. U slučaju oružanog sukoba bi takva pomorska bitka „jeftinim sredstvima" – podmorski minama, naoružanim gliserima ili čak topništvom sa kopna protiv suvremenih ratnih mornarica neprijatelja mogla biti prenesena i u Jemen.
Kako procjenjuju vojni stručnjaci na temelju obavještajnih informacija, zadaća tih „međunarodnih" iranskih jedinica Qudsa bi tada, uz pomoć snaga Hotuhija, bila ugroziti pomorski promet i kroz Crveno more.