Bach bi bio sretan
7. prosinca 2017
Mnogi već na spomen orgulja prvo pomisle na Johanna Sebastiana Bacha i njegovu Tokatu i fugu u d-molu BWV 565 ( Bachova tokata i fuga na YouTubeu) i kod tog djela neki organisti kažu kako je to odlična proba i onoga što sve može neki organist – i što mogu te orgulje. Njemački mediji, nakon objave UNESCO-a kako je njemačka muzika za orgulje i vještina da se te orgulje sagrade uvrštena u svjetsku kulturnu baštinu, ponosno ističu kako doista danas nigdje u svijetu nema toliko graditelja orgulja i samih instrumenata, često starih po nekoliko stoljeća. U Njemačkoj je oko 400 radionica u kojima radi preko 2.800 zanatlija, a diljem zemlje se ori iz preko 50 tisuća orgulja.
No Nijemcima je jasno da im ne pripada slava kako su uopće izmislili orgulje: ovu odluku UNESCO-a bi tu prije trebali slaviti u Grčkoj i čak Egiptu, jer su još u antici otkrili da su njihove frule i puhački instrumenti ograničeni opsegom ljudskog daha. Tako je Ktesibios u Aleksandriji složio hydralius, zapravo preteču orgulja, gdje se pritisak zraka dobivao vodom.
Carsko dostojanstvo
Obzirom na silne orgulje po crkvama danas, možda će iznenaditi da je prvim kršćanima to bio omraženi instrument – i ionako prevelik i previše skup za njihova mjesta okupljanja. Jer Rimljani su za zabavu puka orgulje gradili i u svojim arenama gdje su ti kršćani i umirali. Iz tog doba su nađeni ostaci možda najstarijih orgulja i to u iskopinama rimskog naselja pored Budimpešte.
No već u doba Bizanta su se orile i u carskom dvoru, a kao znak pažnje su tamo negdje već u osmom stoljeću bile poklon Bizanta i novom vladaru Zapada Pipinu Malom, ocu Karla Velikog. Tako se već i u Karolinsko doba naveliko orilo, a brzo su i crkveni dostojanstvenici shvatili kako im baš to treba za njihove crkve. No tek tamo u 11. stoljeću je glazba na orguljama postala i dio liturgije.
Njemačka zapravo nije bila niti prva koja je uvela tradiciju gradnje orgulja: po svemu sudeći, prvi koji je na Zapadu valjda kopirao bizantijski instrument za Ljudevita Pobožnog je bio jedan svećenik iz Venecije. No brzo su se diljem Europe počeli raditi instrumenti i tek postupno je „kraljica instrumenata" dobivala oblik kakav danas poznajemo. Jer prvi instrumenti nisu imali čak niti klavijaturu: zvuk se dobivao tako da se vadila drvena letva i tako puštao zrak u željenu cijev.
Nijemci osvajaju orgulje
Tek u kasnom srednjem vijeku su onda i njemački majstori počeli stjecati slavu diljem Europe – i kao graditelji orgulja, kao kompozitori i kao organisti. U renesansi su orgulje vremenom postajale sve složeniji instrument da bi konačno u baroku došle do vrhunca svoje slave. Jer Johann Sebastian Bach je i sam bio kantor u Leipzigu, učitelj muzike tamošnje crkvene škole s obavezom proizvodnje točno određenog broja muzičkih djela za sve silne blagdane i svetkovine.
Nakon baroka, orgulje su počele izlaziti iz mode: već Mozart jedva da je išta napisao za taj instrument. No instrumenti po crkvama su ostali, ali jedva koji u svom izvornom stanju. Mnogi crkveni dostojanstvenici odlučili su da ih „poprave" – dorade, promijene i dodaju pokoji registar. Tako je na popisu najstarijih orgulja Europe koje sviraju još tamo od 15. stoljeća samo lijevi instrument para orgulja u bazilici Sv. Petronija u Bologni, ali je iz tog doba su čak troje orgulje u Njemačkoj.
Ovaj instrument doživio je opet uspon u doba romantizma, gradili su se i novi instrumenti za kino-dvorane u doba nijemog filma, ali danas doista samo u Njemačkoj postoji još razmjerno živa tradicija umijeća gradnje orgulja. Ne kaže se da se orgulje „rade", nego se one „grade" kao i kuća: one su zbirni proizvod stolara, mehaničara, danas su tu i električari, treba nešto znati i o arhitekturi, statici, građevini – i naravno, vrlo mnogo o akustici. Na kraju su tu svakako potrebni i umjetnici i kipari da bi se ukrasilo djelo.
Zanat se još uči
Zanat gradnje orgulja se u Njemačkoj i danas može naučiti u školi Oscara Walckera u Ludwisburgu. On leži na jugozapadu zemlje i to je tradicionalno mjesto graditelja orgulja, a tamo je i najviše instrumenata u čitavoj zemlji: oko 8 tisuća. No voditelj odjela za gradnju instrumenata te škole Werner Stannat se žali: „Teško je naći mlade ljude i oduševiti ih za ovaj zanat. Ali svi koji jesu ovdje, tu su dušom i tijelom."
I kad je riječ o organistima, sve ih je manje koji se bave samo tim instrumentom. A i sviranje, u međuvremenu izuzetno složenih instrumenata s po nekoliko tastatura i povrh toga, tonskim pedalama koje se služe nogama, nipošto nije lako: „Da bi se koordinirali, glava i tijelo moraju biti u harmoniji. Dah mora samo teći, onda teče i glazba", objašnjava muzikolog Michael Kaufmann koji svira orgulje u crkvi sv. Stjepana u Karsruheu.
To se vidi i kada svira: povlači registre, prebire po tipkama, pleše preko pedala, cijelo tijelo je u pokretu. „To je osjećaj koji je istovremeno uzvišenje i skrušenost", kaže nam dok se iz cijevi čuju gotovo božanski zvuci.
aš (agencije)