Johann Sebastian Bach - zabušant i ljenčina?

Nešto prije Božića, znanstvenici iz Bachovog arhiva u Leipzigu naišli su na pravu senzaciju. U arhivu grada Döbelna, u Saskoj, Michael Maul pronašao je pismenu prijavu za radno mjesto datiranu godine 1751.; znači, godinu dana nakon smrti Johanna Sebastiana Bacha. Njome se Gottfried Benjamin Fleckeisen prijavljuje na natječaj za mjesto kantora u crkvi u Döbelnu. Između ostalog, on navodi kako je „čitave dvije godine radio, skladao, dirigirao i vodio zborove u crkvama Sv.Tome i Sv.Nikole u Leipzigu" te kako je "ove zadaće s uspjehom i čašću položio". Iz biografije Fleckeisena se može rekonstruirati da se „ove dvije godine“ odnose na razdoblje između 1744.- 1746.godine.

Ova priča i tekst ne bi bili toliko spektakularni da nije riječ o slijedećem: Johann Sebastian Bach bio je od 1723. godine pa sve do svoje smrti glavna i odgovorna osoba za sva crkveno-glazbena zbivanja u spomenute dvije crkve u Leipzigu. Pod time su se naravno podrazumijevale i sve one zadaće koje je kao svoje poslove naveo i spomenuti Fleckeisen, inače Bachov učenik. Drugim riječima, to bi moglo značiti da veliki majstor svoju dužnost na položaju kantora crkvi u Leipzigu nije u potpunosti obavljao već ju je delegirao na druge. Zašto? Je li Johann Sebastian Bach bio zabušant ili za to postoji neko drugo objašnjenje?

"Bach je volio žene, pogotovo svoje..."

Ono što je i do sada bilo već poznato je da samom Bachu posao kantora nije bio posao iz snova a i osobama koje su ga postavile na ovaj položaj on je bio tek „treći zbor“. Veliki broj dokumenata iz onog vremena svjedoči i o velikom broju većih i manjih sukoba između Bacha i gradskog vrha. Bach se nije slagao s njihovom kulturno politikom, dok su oni njega pak ocjenjivali kao „nepopravljivog i lijenog“. No, usprkos tome, znanstvenici su do nedavno ipak polazili od toga da je veliki majstor klasične glazbe svoju zadaću ipak ispunjavao kako treba. „No, sada vidimo da nije bilo tako. Zapravo je nezamislivo da ga je netko i to na toliko dugo vrijeme zamjenjivao. Međutim, moguće je da gradski oci ne samo da su znali da Bacha zapravo netko zamjenjuje, već bi bilo moguće da je to bila i njihova odluka“, navodi Michael Maul. Naime, poznat je i slučaj koji bi se u današnje vrijeme mogao nazvati mobbingom. 1749. godine organiziran je natječaj i audicija za njegovog nasljednika i to u prisustvu samog Bacha. U ono vrijeme i obzirom na položaj, to je za njega bilo zasigurno veliko poniženje.

No, zašto se Bach tako ponašao? Zašto nije svoju dužnost obavljao kako treba i stalno se suprotstavljao gradskim vlastima? Da li mu je sama zadaća bila dosadna i umarala ga? Je li patio od depresija i nečega što bi danas nazvali burnoutom? „ Da je patio od depresija, Bach zasigurno ne bi mogao toliko i tako skladati kako je to činio. Dakle, s obzirom na njegove fuge i mise koje je skladao, on očito nije patio od sumnji u sebe samog ili gubitka u smisao života. Naprotiv, Bach je volio brzo i učinkovito raditi. A volio je i žene, pogotovo svoje i – volio je glazbu!“, navodi liječnik i glazbeni stručnjak sa Sveučilišta u Düsseldorfu, Wolfram Görtz. On ima drugo objašnjenje za Bachov nepotpuni angažman na radnom mjestu. „Ne smijemo zaboraviti da njegov vid nije bio najbolji pa stoga vrlo vjerojatno mnogo toga nije jednostavno bio u stanju obavljati“, tvrdi on.

Masovni životni udarci

Njegov kolega, liječnik i profesor glazbene medicine na Visokoj školi za glazbu i ples u Kölnu, Peer Abilgaard, slaže se ovim mišljenjem i dodaje kako je Bach usprkos svemu bio jedan poseban fenomen. „Njemu je bilo svega devet godina kada je izgubio oba roditelja. Kada je umro njegov brat koji se brinuo za njega, Bachu je bilo 12 godina. Od svoje prve supruge koju je jako volio nije se mogao oprostiti jer je preminula kada se on nalazio na službenom putovanju. Od 20 djece koliko ih je imao, sahranio ih je 10. Mislim da bi zapravo bilo puno zanimljivije pitanje kako mu je uopće pošlo za rukom učiniti to što je stvorio obzirom na tolika opterećenja i životne udarce koje je doživio?“, kaže Abilgaard.

Osim toga, Bachovo stvaralaštvo čak ni ne govori o patnji, njegovi radovi nisu posvećeni nesrećama već naprotiv, oni ljudima i dan danas pružaju utjehu i životnu snagu. Bach je, kako se slaže većina stručnjaka danas, u svakom slučaju bio veliki majstor koji je svoju energiju i snagu znao dobro raspodijeliti; kako fizičku tako i onu duševnu, psihičku. Samim time, razumljivo je da u tom slučaju naučio otpustiti ili odbaciti sve ono što mu nije predstavljalo prioritet ili što po njegovom mišljenju nije bilo toliko važno. „U tom smislu, vrlo je vjerojatno da glazbena djela za koja se dugo smatralo da ih je skladao u zadnjim godinama života, a koja su kasnije navodno njegovi nasljednici izgubili – da ona zapravo nikada nisu ni postojala jer ih Bach zapravo nikada nije niti stvorio“, zaključuje Michael Maul.