Orangutan se vraća kući

Područja na kojima danas živi orangutan sve su manja, jer ga je čovjek, iskorištavajući prirodu, jednostavno potisnuo. Osim toga, ta je životinja u mnogim dijelovima svijeta i omiljeni kućni ljubimac. Upravo za te slučajeve na indonezijskom otoku Sumateri postoji svojevrsna škola. Ona se nalazi u nacionalnom parku Bukit Tigapuluhu, a njezino je osnivanje potaknulo Zoološko društvo Frankfurt. To je mjesto na kojem orangutani, koji su život proveli kod ljudi, ponovo uče biti ono što jesu: divlje životinje.

Školu za orangutane vodi Peter Pratje koji smatra da je ona smještena na idealnom mjestu. Naime, glavna pretpostavka za povratak orangutana u divljinu je da se radi o području na kojem trenutačno nema divlje populacije, ali je nekada bilo stanište orangutana. Pratje pretpostavlja da su divlje životinje s ovog područja potisnute prije 150 godina, kada su doselili indigeni narodi. Istodobno je iz Bukit Tigapuluha nestao i orangutan. Te su životinje krajnje osjetljive kada ih se progoni, a starosjedioci su bili izuzetni lovci, pa su tako mogli vrlo brzo istrijebiti tu vrstu.

Naučiti kako se popeti na drvo

Peter Pratje ovdje radi zajedno s 20 kolega. Oni polupitome životinje pokušavaju priviknuti na život u prašumi, pa ih, primjerice, uče kako će se popeti na drvo. Divlji orangutani skoro cijeli život provedu na drveću. No, za pripitomljene pripadnike njihove vrste to nije nimalo jednostavno. Oni su živjeli kao "kućni ljubimci", što znači da su većinu vremena provodili u kavezu, bili nošeni ili vođeni za ruku.

Marni i Carolin, dva mlada orangutana, nerazdvojni su. Upravo uče kako se penje na drvo. Trener Damson nije ih morao dugo uvjeravati. Obje životinje su se popele i počele lijanama prebacivati s drveta na drvo. No, one još uvijek pokazuju strah od visine. Zato se Damson ni ne brine da bi se mogli popeti previsoko.

Orangutan kao član obitelji

Svi orangutani nisu tako nadareni kao Marni i Carolin. Recimo, Jenggo je potpuno drugačiji. Čim nas je zapazio, odmah se bacio na nas i obuhvatio naše noge svojim dugačkim rukama. On se ne boji ljudi, ali ga zato Marni i Carolin ni najmanje ne zanimaju. To je posebno problematičan slučaj, kaže Peter Pratje. "Zanimljivo je da su upravo oni, koji su stvarno živjeli u odličnim uvjetima, naši najteži slučajevi", ističe voditelj centra.

On objašnjava da su te životinje odrasle kao članovi obitelji i potpuno preuzeli ljudske navike. Orangutani poput Jengga naučit će se odlično snalaziti u šumi, pronalaziti hranu, napraviti si mjesto za spavanje. No, oni će, čim ugledaju čovjeka, pokušati uspostaviti kontakt s njim. A to može biti opasno. "Povratak tih orangutana njihovim korjenima traje godinama, a kod nekih možda nikada ni ne uspije", priča Peter Pratje.

Didaktičke igre u školi za orangutane

U rezervatu je upravo vrijeme ručka, na koji se poziva udarcima po drvenom bubnju. Za orangutane koji se ovdje nalaze obrok nije samo način da se utaži glad, nego i dio procesa učenja. Jer, kada se vrate u šumu, svoje si jelo moraju nabavljati sami. Julius, jedan od zaposlenih u rezervatu, dijeli vreće pune različitog lišća. Vreće su zavezane, pa orangutani moraju naučiti kako ih otvoriti. Unutra su različite vrste lišća i plodova, a životinje moraju same otkriti što je od toga jestivo. "To je nešto kao didaktička igra", kaže Julius.

To je važna igra od koje jednog dana može ovisiti život. Kad treneri ocijene da je jedan orangutan spreman, onda ga se vraća u divljinu. Na otoku Sumateri trenutačno ima još samo 6.000 orangutana. Treneri moraju uložiti puno truda kako oni, koji su još na životu, ne bi uginuli samo zato što se nisu snašli u svom prirodnom okolišu.

Nada za problematične slučajeve

Čak i za problematične slučajeve kao što je Jenggo ima nade. Peter Pratje priča da se u istočnom dijelu nacionalnog parka Bukit Tigapuluh gradi jedan novi centar za rehabilitaciju orangutana. Tamo će biti smještene životinje koje nisu u stanju živjeti samostalno, pa će biti pod stalnim nadzorom. To znači da će svaki dan s njima biti jedan njegovatelj koji će paziti da ih nitko ne ometa. "A onda nam još samo preostaje nada da bi jednog dana njihov samostalan život ipak mogao funkcionirati", ističe Peter Pratje.

No, ovaj bi projekt već u začetku mogao biti osuđen na neuspjeh. Svjetski fond za prirodu (WWF) od siječnja ove godine vodi kampanju protiv koncerna Asia Pulp and Paper koji ondje želi sagraditi široku cestu. Prema aktualnoj studiji WWF-a, ta bi prometnica prolazila kroz područja na kojima žive dva indigena naroda i time uništila i životni prostor ugroženih životinja, među kojima su i orangutani.

Orangutani ili gospodarski interesi

Ondje je već ionako oko 20.000 hektara prirode žrtvovano za ceste, a to pogađa i centar Petera Pratjea. Jer, tampon zona oko Bukit Tigapuluha, koja je tri puta veća od samog nacionalnog parka, trenutačno je krajnje ugrožena. Skoro cijelo to područje odjednom je proglašeno industrijskom šumom i sada će vjerojatno veliki dio preostale šume biti pretvoren u industrijske plantaže. "To je stvarno velika šteta, jer Bukit Tigapuluh je najveće i posljednje preostalo prašumsko područje na Sumateri", naglašava Peter Pratje.