Oluja – slavljeni događaj čiji su sudionici marginalizirani
7. kolovoza 2021
"Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa, predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi", predao je prijavak zapovjednik poražene krajiške vojske tog 8. kolovoza 1995. godine generalu Hrvatske vojske Petru Stipetiću na dan kada je u Hrvatskoj de facto završio rat. Ostatak okupirane zemlje pripojio se mirnom reintegracijom bez ijednog ispaljenog metka, no i taj događaj se ne bi zbio bez vojne pobjede koja je ostvarena tog kolovoza.
Već mitske snimke i fotografije potpisivanja predaje na cesti kod Gornjeg Viduševca obišle su Hrvatsku i cijeli svet - do danas već nebrojeno puta.
Sporazum o predaji 21. kordunskog korpusa najvažniji je vojni dokument za Hrvatsku i jedini takav dokument u svim ratovima koje je Srbija vodila od 1991. do 1999. godine. Jedini dokument o vojnoj predaji srpskih snaga u svim ratovima koji su vodili u dugim i mučnim devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, poslalo nam je kopiju dokumenta.
Dokument „u ladici"
U potrazi za dokumentom čiji bi original u nekoj samosvjesnijoj državi bio izložen pod staklenim zvonom u nacionalnom muzeju, kontaktirali smo i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domoviskog rata koji nam je vrlo brzo ustupio kopiju Sporazuma o predaji na kojoj su tri potpisa sa hrvatske strane, tri potpisa sa srpske strane i potpis „svjedoka" - zapovjednika UNCRO-a sektora sjever pukovnika Cola Mokrentsa.
S hrvatske strane dokument su potpisali general Petar Stipetić, (tada) brigadir Vlado Hodalj i poručnik Miroslav Vidović – danas satnik u mirovini.
General Stipetić preminuo je 2018. Godine, Vlado Hodalj preminuo je kao umirovljeni brigadni general nedavno, 29. lipnja ove godine, a Miroslav Vidović jedini je još uvijek živ i zdrav.
Vlado Hodalj je preminuo prije mjesec dana, ali i to je prošlo nezamijećeno. Iz MORH-a nitko nije došao na sahranu, niti se sjetio tko iz državnog vrha održati govor, kaže Vidović.
Hrvatska država ima dvojaki odnos prema Oluji, s jedne strane se slavi sam događaj, ali su se godinama marginalizirali glavni sudionici. Slavi se dizanje zastave na kninskoj tvrđavi, iako su još tri dana poslije toga vođene teške borbe.
Miroslav Vidović, tadašnji poručnik, danas satnik u mirovini, bio je pobočnik generala Petra Stipetića. Kako sam napominje, on i Vlado Hodalj su svojeručno i sastavili tekst Sporazuma o predaji. Pripadnik tadašnje Sigurnosno-informativne službe je svjedok i sudionik svih događaja. O originalu dokumenta o predaji srpskih snaga kaže da bi trebao biti negdje u Ministarstvu vanjski poslova.
„Nitko taj papir nije tražio godinu dana nakon predaje, a onda su ga zatražili iz ministarstva Vanjskih poslova, dok je Granić bio ministar, jer su haški istražitelji nakon Oluje počeli istraživati. Možda ga u Ministarstvu vanjskih poslova imaju", kaže Miroslav Vidović.
Prema njegovim rječima, Sporazum o predaji samo je završni dokument jer ono najbitnije piše u zapisnicima sa sastanaka. „Tamo se nalaze činjenice o tome tko je bio napadnut a tko agresor, tko se nije držao konvecija... „ kaže umirovljeni satnik Vidović.
Svjedok vremena objašnjava da je svatko imao svoju ulogu, on je konkretno bio zadužen za predaju planova minskih polja i otkrivanje grobnica, u tome je sudjelovao i MUP ispred kojeg je bio Joško Morić.
„Sve što smo potpisali, to smo i poštovali. Držali smo ih u okruženju i ostavili smo im 100 pištolja da oni drže među svojima, nismo ulazili tamo i to je bila najbolja odluka“, prisjeća se Vidović.
Sa srpske strane predaju su potpisali zapovjednik 21. kordunskog korpusa pukovnik Čedo Bulat, ministar unutarnjih poslova tzv. „RSK“ Tošo Pajić (iako na dokumentu stoji samo njegovo ime, bez funkcije) i potpukovnik Dragan Kovačić, zapovjednik 11. Brigade 21. Kordunskog korpusa. Od njih trojice danas je živ jedino Tošo Pajić koji je u Srbiji.
Marginalizacija Stipetića
General Petar Stipetić, čovjek koji je možda i najzaslužniji za uspjeh „Oluje", isprva nije ni pozvan da sudjeluje u njoj, iako je četiri godine uvježbavao vojsku baš za tu bitku. Kada je drugog dana "Oluje" stvar izmakla kontroli u Sjevernom sektoru i kada je poginulo dvanaest vojnika Druge gardijske brigade, Stipetić je pozvan da spašava stvari. Pozvali su ga iz Đakova gdje je bio raspoređen u slučaju da srpske snage pokušaju napad na istoku zemlje, što se srećom nije dogodilo.
„Stipetić je trebao zapovjedati Sektorom sjever od samog početka. No, kada su se pojavili problemi, pozvao ga je predsjednik Tuđman i zapovijedio da preuzme zapovjedništvo. Stipetić je inzistirao na pisanoj zapovjedi i kad ju je dobio, odmah je otišao u Sisak i preuzeo zapovjedništvo od Basarca", svjedoči o razvoju situacije Vidović.
Čuvena predaja tim više je velika jer se nije dogodio nijedan postupak koji nije u skladu sa Ženevskom konvencijom. Poštovala su se ratna pravila. Bila je to pobjeda bez mrlje, što su morali potvrditi i haški istražitelji, unatoč svojoj nakani da Stipetića otpreme u Haag. Ono što se dogodilo poslije Oluje, Hrvatsku je kasnije koštalo politički, financijski i moralno.
Vidović svjedoči o post-festum događajama kada je Stipetić razgovarao s haškim istražiteljima i čiji je bio svjedok.
„Bili su prisutni i Čedo Prodanović i Orsat Miljenić ispred Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Neki su bili iznenađeni kako su istražitelji bili pripremljeni. Došli su sa hrpom registratora i svi dokumentima. Bilo je čak i transkripata iz Ureda predsjednika", kaže Vidović.
No usprkos tome, Stipetić nikad nije vidio hašku pritvor iznutra.
Nakon "Oluje" Stipetić je prvi put u četiri godine promaknut u Hrvatskoj vojsci. Trebalo je dugo vremena dok se njegova uloga u cijeloj priči počela vrednovat. Neki kažu da mu je veliki „grijeh“ bio što se nikada nije htio učlaniti u stranku, neki tvrde da mu je zamjereno što nije želio sudjelovati u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini jer je kao časnik starog kova smatrao da nema što tražiti u susjednoj državi.
No, svi se slažu u jednom, u pitanje bio vrhunski vojni strateg i častan čovjek koji je u vihoru rata pokušavao sačuvati svaki život, a uzroke njegove marginalizacije treba tražiti isključivo u - politici, djelatnosti koje se kao vojnik klonio do samog kraja. Danas se središnji trg u njegovom rodnom Ogulinu zove njegovim imenom kao podsjetnik što misle o njemu ljudi iz grada iz kojeg je potekao – ljudi koji su ga poznavali.