Hrvatska godina pomirenja
3. siječnja 2021Dolazak potpredsjednika Vlade iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj Borisa Miloševića u Knin, odlazak ministra branitelja Tome Medveda u Grubore i odavanje počast civilnim srpskim žrtvama ubijenima u danima nakon Oluje, govor premijera Andreja Plenkovića u Varivodama, sudjelovanje Miloševića u koloni sjećanja u Vukovaru - sve su to bile vrlo značajne geste i važni iskoraci u politici pomirenja Srba i Hrvata u Hrvatskoj, smatra Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba. "Oni su rekli više nego što smo čuli ikada ranije i poklonili se nevinim žrtvama. Poslali su jasnu poruku da je vrijeme za uspostavu dijaloga", kaže Teršelič.
No da ti pozitivni impulsi ne bi ostali samo na razini simbolike, izuzetno je važno da se uspostavi stvaran, konkretan dijalog ljudi na lokalnoj razini, napominje ona, a to je protekle godine zbog mjera ograničenja uslijed epidemije korone bilo nemoguće. "To je vrlo nesretno. Stoga ostaje otvoreno pitanje koliko će se od te dobre energije pretočiti u političku promjenu", smatra Teršelič.
Odmak od desnice
Da u Hrvatskoj dolazi do određenog odmaka biračkog tijela od desne i nacionalističke politike pokazali su već predsjednički izbori u siječnju 2020. Nakon jednog mandata tu je funkciju morala napustiti Kolinda Grabar-Kitarović, koja je koketirala s nacionalnom i nacionalističkom retorikom, a za predsjednika je izabran socijaldemokrat Zoran Milanović. Njegovo osnovno obećanje je bilo da će raditi na tome da Hrvatska postane "normalna" zemlja. Popuštanje zategnutosti u odnosima između hrvatske većine i srpske manjine u zemlji jedan je od ključnih elemenata te normalizacije.
Trend se nastavio i kada je u ožujku Andrej Plenković premoćnom većinom glasova potvrđen na funkciji predsjednika najjače političke stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Njegovi desni oponenti su marginalizirani.
Popularnost je Plenković potvrdio i na parlamentarnim izborima u srpnju - i na valu podrške koju su građani davali vladi u vezi s mjerama u borbi protiv epidemije korone. HDZ je osvojio uvjerljivo najviše glasova, desna opcija Domovinskog pokreta je podbacila i Plenković je došao u poziciju da prije svega uz pomoć glasova nacionalnih manjina sastavi novu vladu. Ključnu ulogu tu ima Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) - njen član predsjedništva Boris Milošević je došao na funkciju potpredsjednika Vlade.
Odmah nakon formiranja Vlade je u prvi plan izbilo pitanje normalizacije odnosa Hrvata i Srba u zemlji, koji su i četvrt stoljeća nakon rata opterećeni prošlošću i ratnim zločinima na obje strane. Netrpeljivost, govor mržnje, nacionalistička retorika, povijesni revizionizam i uvijek novi incidenti postali su odavno dijelom svakodnevnice u Hrvatskoj.
Simboličke geste
U Kninu, prilikom obilježavanje 25-te godišnjice Oluje 5. kolovoz, su Milošević svojom nazočnošću i Plenković svojim govorom učinili važan korak u normalizaciji hrvatsko-srpskih odnosa u zemlji. "Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo - te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata. Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima", rekao je Plenković.
Uslijedile su važne geste i važni govori. U Gruborima je krajem kolovoza Medved u ime Vlade izrazio suosjećanje rodbini ubijenih: "Iza svakog izgubljenog života ostaju razorene obitelji. Ovakve komemoracije su prilika da im odamo počast. Nužno je ulagati napore u izgradnju snažnijeg društva na dobrobit svih hrvatskih građana, društva temeljenog na želji da se ovakve traume iz prošlosti više nikad ne ponove. Hrvatska kao pobjednik u Domovinskom ratu žali zbog svih stradalih, osobito civila i naša je dužnost iskazati pijetet žrtvama. To je civilizacijski čin."
Predsjednik Milanović je naglasio kako je došlo "vrijeme za normalno u nama što postoji u svakom čovjeku. Dobro, pitomo i naivno." U Europi je teško naći dvije sličnije nacije i sa većim brojem dodira. "To nisu ni Česi ni Slovaci, a ni Šveđani i Norvežani. To smo mi, Hrvati i Srbi, naši susjedi", istaknuo je Milanović. A u sličnom tonu je govorio i Boris Milošević: "Empatija je pretpostavka pomirenja i prestanka mržnje, a vrijeme je da mržnja prestane, da se ne prenosi na nove generacije, da nam djeca ne rastu s predrasudama prema drugima."
Potom su krajem rujna Plenković, Milošević i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac odali počast srpskim civilima ubijenima nakon Oluje u Varivodama, a sredinom studenog je Milošević sudjelovao u Koloni sjećanja u Vukovaru.
Ima li stvarnih promjena?
U kojoj mjeri su te političke geste doista dovele do stvarnih promjena u društvu pokazati će izvještaji Pučke pravobraniteljice te Srpskog narodnog vijeća o padu ili porastu govora mržnje koji bi uskoro trebali biti objavljeni, smatra Teršelič. "Ti će izvještaji pokazati jesu li poruke mira utjecale na pad govora mržnje i što to sve znači za konkretne međuljudske odnose. Mi još ne znamo koliko su ove važne simboličke geste iscjeljujuće djelovale u društvu."
Ona međutim napominje da su svi ti pozitivni i važni simbolički činovi pokazali i granicu do koje je proces pomirenja došao: "Izraženo je žaljene zbog svih ubijenih, ali kada je riječ o počiniteljima, naglašava se uvijek da se tu radi o individualnim zločinima,. Ne govori se o kolektivnoj odgovornosti. Krivica je individualna, ona se pravosudno tematizira. Ali kolektivna odgovornost se može podijeliti - riječ je o odgovornosti građana za društveno ozračje koje je bilo obilježeno isključivošću. Oni su dugo godina podržavali politiku koja je u mnogim aspektima bila isključiva."
Pritom se, naglašava Teršelič, radi kako o preuzimanju odgovornosti za etnička čišćenja od strane pripadnika srpskih jedinica uz pomoć JNA na početku rata 1991., tako i za ona koja su uslijedila nakon vojnih operacija Bljesak i Oluja 1995., te politiku sustavnog sprečavanja povratka Srba godinama nakon toga.
Krhki proces
Po mišljenju Jaroslava Pecnika, bivšeg saborskog zastupnika iz redova Hrvatskih laburista, preduvjet za istinsko pomirenje je preuzimanju povijesne odgovornosti hrvatskog društva i za fašističko ustaško naslijeđe.
"Hoće li sve ostati samo na simbolici ili je to pomirenje ozbiljno mišljeno, pokazat će se već u travnju kada se bude obilježavao proboj posljednjih zatvorenika u Jasenovcu. Tada će se vidjeti hoće li biti jedna jedinstvene kolona. Prošle je godine to bilo na neki način iznuđeno Plenkovićevim obećanjima. Ali ja ne vidim da on nešto rješava. Ustaški pozdrav 'Za dom spremni' je takoreći legaliziran na mala vrata. Plenković se pokazao kao nevjerodostojan", kaže Pecnik.
Osim toga Plenković kao predsjednik HDZ-a tolerira kriminal i nepotizam u redovima stranke, što vodi do nepoštivanja zakona u cijelom društvu smatra Pecnik. Tako je primjerice, dodaje, moguće da se Srbima u Vukovaru uskrati pravo na ćirilično pismo, mada oni po Ustavu na to imaju pravo. Pecnik je uvjeren da simboličke geste nisu dovoljne da se stvori pozitivno društveno ozračje, ukoliko sve ostane samo na njima.
Da se radi o vrlo krhkom procesu, toga je svjesna i Vesna Teršelič. Atmosfera u zemlji je bolja, za ovu godinu je najavljeno donošenje Zakona o civilnim žrtvama rata, ali nešto uvijek treba imati na umu: "Izgradnja povjerenja je i u Hrvatskoj i u susjednim zemljama reverzibilan proces, to se uvijek može vratiti nazad. Zato nisu dovoljni samo govori, nisu dovoljna čak ni samo suđenja za ratne zločine - potreban je stalan rad na terenu", naglašava voditeljica Documente.