Odluke žirija kao političke poruke

Homoseksualnim parovima je u Francuskoj vjenčanje dozvoljeno već nekoliko dana. Ovu zakonsku odluku popratili su masovni prosvjedi, posljednji i najveći od njih zbio se posljednjeg vikenda (26.5.) kada se u Parizu okupilo oko 150.000 protivnika istospolnih brakova. U isto vrijeme, nekoliko stotina kilometara južnije i kulturni život Republike je doživio svoj ovogodišnji vrhunac: predsjednik žirija 66. Filmskog festivala u Cannesu, američki redatelj Steven Spielberg, dodijelio je ovogodišnju Zlatnu palmu francuskom filmu "La vie d´Adèle".

Politička poruka iz Cannesa

Ova dva događaja na prvi pogled nemaju veze jedan s drugim no dodjelu nagrade upravo ovom filmu mnogi doživljavaju ne samo kao priznanje umjetničkom dosegu redatelja Abdellatifa Kechichea i filmskoj ekipi, nego i kao politički signal upućen prosvjednicima u metropoli. Film "La vie d´Adèle" naime tematizira životnu zajednicu između dvije žene.

To nije prvi put da žiri u Cannesu svojom odlukom reagira na aktualna politička i društvena kretanja. 2008. Zlatnu palmu je osvojio, također francuski, film "Razred" Laurenta Cantenta koji tematizira tada (i još uvijek) aktualnu tematiku problema s nastavom u školama s visokim postotkom useljeničke djece. "Razred" u gotovo dokumentarističkom tonu analizira rad jednog učitelja koji pokušava prebroditi kulturne i materijalne razlike među učenicima svog razreda ali u tome nailazi na brojne prepreke. Film je doživljen i kao reakcija na masovne prosvjede useljenika u predgrađima Pariza koji su mjesecima potresali čitavu naciju. Nekoliko godina prije film belgijskih redatelja, braće Dardenne, "Dijete" također je kritizirao socijalnu situaciju na rubu društava zapadne Europe. No s tom razlikom da ovaj put radnja nije smještena u predgrađa francuskih nego belgijskih gradova.

Kritika američke politike

I dok se još prethodni primjeri mogu protumačiti kao socijalna kritika, dodjelu Zlatne palme 2004. filmu "Fahrenheit 9/11" poznatog kritičara tadašnjeg američkog predsjednika Georga Busha, Michaela Moorea, mnogi su doživjeli kao sastavni dio predizborne kampanje. U filmu se tretira povezanost obitelji Bush s poduzetnicima u Saudijskoj Arabiji kao i pozadina napada na SAD od 11. rujna 2001. Mooreov dokumentarni film zapravo nije smio ni biti prikazan u službenoj konkurenciji koja je rezervirana samo za igrane filmove. No i samo njegovo uvrštavanje se protumačilo kao politička poruka neodobravanja politike Georga W. Busha.

"Slučajnosti" i u Berlinu

I na Berlinaleu se događaju takve "slučajnosti". Kad je prije dvije godine iranski film "Nadar i Simin" Asghara Farhadija dogio Zlatnog medvjeda bio je to odgovor na masovno ugnjetavanje naroda od strane iranske vlade. U filmu s govori o paru koji je u braku već četrnaest godina, koji živi u Teheranu, dobro se razumije, ali je pred rastavom. Jer, Simin ne želi da njihova zajednička kćer odraste u takvim uvjetima. Ona želi s obitelji napustiti Iran, a Nader ne može ostaviti bolesnog oca.

Samo 12 ratnih zločinaca

Film Jasmile Žbanić "Grbavica" koji je nagrađen 2006. može se vidjeti kao kritika nedovoljnog sudskog suočavanja s ratom u Bosni i Hercegovini. Film pripovijeda o Esmi koja s 12-godišnjom kćeri Sarom živi u sarajevskoj četvrti Grbavici. Esma taji kćeri da je ona jedna od bezbrojni žrtava sustavnog silovanja u ratu. Rat je završio 1995., a Amnesty International je još 2009. kritizirao što je za ratne zločine silovanja osuđeno samo 12 zločinaca.

Protiv politike izolacije

I Michael Winterbottom je 2003. na Berlinaleu nagrađen za film "In this world" koji priča o jednoj afganistanskoj izbjegličkoj obitelji koja živi u pakistanskom Pešavaru. Roditelji svom sinu Enayatu žele omogućiti bolji život, kupuju kod krijumčara ljudi kartu za London i onda počinje odiseja opasna za život. Nagrada u Berlinu bila je ujedno i kritika europske politike izolacije. Svake godine dva milijuna ljudi spas potraže preko krijumčara ljudi.

Iako se slične tendencije primjećuju kod brojnih festivala mora se konstatirati da društveno-politička poruka filma u pravilu nije dovoljna da on bude nagrađen. Ta djela moraju istovremeno zadovoljavati i minimalne formalno-estetske zahtjeve kako bi ih žiri nagradio zbog sadržaja. Kao što je to bio slučaj s ovogodišnjim miljenikom kritičara "La vie d'Adèle".