Hrvatska kinematografija se vratila u Berlin

Hrvatske kinematografije već dugi niz godina nije bilo na Berlinaleu. Posljednji film prikazan u jednoj od tri najvažnije sekcije (Natjecateljska, Panorama i Forum) bio je „Armin“ Ognjena Sviličića. No i od toga je prošlo već 6 godina. Od nastupa posljednjeg hrvatskog filma (ako ne računamo koprodukcije u filmovima poput „Grbavice“ Jasmile Žbanić) koji je konkurirao za jednu od glavnih nagrada je prošlo gotovo 10 godina. „Svjedoci“ , film Vinka Brešana našao se u konkurenciji davne 2004.

Hrvatske produkcije tematiziraju susjedstvo

Ove godine se na štandu Hrvatskog audio vizualnog centra (HAVC) na filmskom sajmu u sklopu Berlinalea (na slici gore) sve je u znaku dva filma iz hrvatske produkcije: „Obranu i zaštitu“ hrvatskog redatelja Bobe Jelčića iza kojeg stoji zagrebačka produkcijska kuća Spiritus Movens Production i „Krugovi“ srbijanskog redatelja Srdana Golubovića u kojem se Propeler film iz Zagreba pojavljuje kao koproducent. Oba filma prikazana su u sklopu Foruma, sekcije Berlinalea koji, kako kaže press materijal, „otvara vrata novim filmskim izražajima“.

No na koji način filmovi na Berlinaleu dolaze do određenih programa ne određuje samo forma nego i mnoge druge okolnosti. Tako bi u program Foruma svojom eksperimentalnim dokumentarno-igranim jezikom pristajao i film Danisa Tanovića „Epizoda u životu berača željeza“ koji je prikazan u službenoj konkurenciji dok bi „Krugovi“ Srdana Golubovića, jedan slojevit i politički osviješten film, isto tako mogao biti uvršten i u glavnu konkurenciju.

No i ovako su oba filma naišla na veliko zanimanje kako stručne tako i široke publike kojoj je Berlinale, kao jedini od tri velika festivala (uz Cannes i Veneciju) otvoren tijekom cjelokupnog trajanja. Sve projekcije hrvatskih produkcija su bez iznimke rasprodane do kraja festivala a i na štandu HAVC-a vlada veliki interes za ove filmove.

Mostar – grad bez mostova

„Obrana i zaštita“ je usprkos mnogim detaljima i elementima koji su na prvi pogled razumljivi samo publici koja je upoznata sa specifičnim mentalitetom podneblja o kojem govori (Mostar) prenijela glavnu poruku i publici u Berlinu. Kritičarku „Frankfurter Rundschaua“ Katju Lüthge se posebno dojmila interpretacija glavnog lika, Hrvata Slavka koji iz straha da bi ga „njegovi“ mogli odbaciti, dvoji o tomu da li da ode na sahranu prijatelju muslimanu u drugi, „njihov“ dio Mostara.

Izvrsni Bogdan Diklić u ulozi Slavka „usprkos stalnom unutarnjem nemiru izvrsno dočarava osjećaj skučenosti i besmislenosti“ koju pruža svakodnevica Mostara, grada „bez mostova“ kako piše „Frankfurter Rundschau“. No jednostavna metafora „podijeljeni građani, podijeljeni grad“, kako je sam Jelčić nakon svečane projekcije nazvao svoj rodni Mostar, je tu nedovoljna da opiše kvalitetu filma. Ona leži prije svega u atmosferi i u utjelovljenju glavnog lika Slavka kojem je Bogdan Diklić unio dušu ili ono što je od nje ostalo. To je tipičan balkanski muškarac, raspet između tradicije i novonastalog vremena u kojem se ne snalazi.

„Slavko je u svakom od nas i u njemu nalazim mnoge muškarce koje samo upoznao u svom životu. U Slavku ima i mnogo mene ali i mog oca“, rekao je Diklić za Deutsche Welle. U tom svijetu žene su one koje su mudrije i moralnije ali ih se na žalost ne sluša često. I Slavko posluša svoju suprugu (Nada Đurevska) ali na kraju nekako ipak šturo i šutke uradi po svom.

I to je druga odlika „Obrane i zaštite“, gotovo potpuni izostanak konstruktivnih dijaloga gdje je komunikacija svedena na groteskno ponavljanje floskula, što je dnevnik „tagesspiegel“ nazvao „prikrivenim psihogramom“. Jedina sadržajna komunikacija je zapravo svađa između Slavka i supruge u kojoj je opet supruga ta koja izlazi s konkretnim kartama na stol dok se Slavko povlači iza praznih fraza.

Bijeg iz lošeg u loše

I redatelj „Krugova“, drugog filma kojim se hrvatska kinematografija predstavlja u Berlinu, Srdan Golubović je u pauzi između dva festivalska termina za DW također iznio mišljenje kako je manjak komunikacije kao odlika mačo mentaliteta Balkana jedan uzroka mnogim problemima u ovom dijelu Europe. I u njegovom filmu „Krugovi“ se sve vrti oko balkanskih muškaraca (žene su tu opet samo kolateralne žrtve), njihove šturosti i nemogućnosti ispoljavanja pozitivnih emocija. Jedina dvojica koja to uspijevaju bivaju kažnjena.

Riječ je o filmu čija se radnja vrti oko istinitog događaja, slučaja Trebinjca i pripadnika srpske vojske Srđana Aleksića kojeg su njegovi suborci 1993. pretukli nasmrt jer je uskočio u pomoć svom mještaninu muslimanu. Golubovićev film je pobudio veće zanimanje od Jelčićevog ne samo zato jer se uoči Berlinalea vratio iz Sundancea sa specijalnom nagradom žirija nego i zbog činjenice da se novo djelo Golubovića očekivalo s nestrpljenjem još od uspjeha koje je beogradski redatelj polučio u istom programu 2007. filmom „Klopka“.

I očekivanja su se ispunila. Golubovićev film je naišao na pozitivne reakcije stručne publike a i njemački mediji su mu posvetili poprilično prostora ističući pritom prije svega „preciznu režiju“ ali i izvrsnu glumu Leona Lučeva u ulozi Bošnjaka Harisa („Screendaily“). Daljnje razloge pojačanog zanimanja za „Krugove“ treba tražiti u činjenici da je u produkciji filma sudjelovala i jedna njemačka producentska kuća ali i zato jer Golubović, slično kao i prije nekoliko godina njemački redatelj Christian Schmid filmom „Oluja“, jugoslavensku poslijeratnu stvarnost unio i u njemačku idilu.

Zapadnoeuropska „idila“ su međutim kod Golubovića oronule istočnonjemačke spavaonice koje se po ničemu ne razlikuju od istih arhitektonskih promašaja Novog Beograda ili Trebinja. „Ja sam htio pokazati da kada bježiš iz lošeg možeš pobjeći samo u jednako loše. Pa tako oronule zgrade u Halleu nisu ništa bolje nego raspadajuće fasade u Trebinju“, kaže beogradski redatelj.

Filmovi kontemplacije

Tako su se na neki način oba filma uklopila u tematsko usmjerenje ovogodišnjeg Foruma koji nastoji tematizirati „cezure u prijelaznim društvima“. U „Obrani i zaštiti“ međutim se ne radi o prijelazu nego o, kako je to primijetio švicarski „Tagesanzeiger“, „mentalnoj blokadi“ i „nevidljivim granicama“.

Činjenica da su oba filma zapravo filmovi o bosanskohercegovačkoj svakodnevici obojanoj poslijeratnim traumama pokazuje da je Bosna i Hercegovina, barem kad su u pitanju filmovi koji dolaze iz ovog dijela Europe i 7 godina nakon ogromnog uspjeha i Zlatnog medvjeda za Jasmilu Žbanić i njezinu „Grbavicu“, još uvijek magnet za festivalsku publiku. No koliko samo festivalsku a koliko i širu publiku ostaje otvorenim. Festivalsko izdanje strukovnog časopisa „Variety“ ukazao je na to da je „Obrana i zaštita“ film koji iziskuje „kontemplaciju u sjedalu kina i nakon projekcije“ ali i da se radi o filmu koji je „izazov za publiku izvan festivala“.

Univerzalan jezik

Bosanskohercegovački redatelj Danis Tanović rekao upitan zbog čega su filmovi koji se bave svakodnevicom u Bosni i Hercegovini tako tmurni rekao: „Ja bih bio sretan da živim u Švedskoj ili Švicarskoj i da mi je najveći problem, kako je to jednom rekao Goran Marković (poznati srpski redatelj op.a.), kad mi susjed zabunom odreže ružu u mom vrtu. Ali mi ipak živimo u zemlji takvoj kakva jest i to je naša svakodnevica. Ja ću biti najsretniji kada budem mogao raditi lepršave komedije“.

Jasmila Žbanić, koja je nakon „Grbavice“ u Berlinu i 2010. ušla u glavnu konkurenciju filmom „Na putu“, je u razgovoru za DW iznijela mišljenje kako je svoj trojici redatelja na ovogodišnjem Berlinaleu pošlo za rukom priče iz bosanske svakodnevice podići na jednu univerzalnu, globalno razumljivu razinu. „Radi se o odličnim redateljima koji su stvorili umjetnička djela a umjetnička djela putuju preko granica“, zaključila je Žbanić.

Dobitnici nagrada Berlinalea bit će objavljeni u subotu navečer a festival se završava u nedjelju danom rezerviranim za široku publiku.