Dragi ali i nevoljeni vrtlari

Ova gerila djeluje skrivena i na mnogo mjesta. Već pri prvoj proljetnoj šetnji neprimjeteno iz torbi vadi sjemenje i sije ga uokolo, a noću sadi bilje po pješačkim otocima i zapuštenim teglama. No obzirom na prazne gradske blagajne ovim se besplatnim vrtlarima vesele mnoge zajednice po Njemačkoj.

„Ovo je jedna od naših gredica, gdje smo posadili cvijeće i još nešto malo mirisnog bilja, evo ovdje lavandu, a tamo iza je metvica. U nekim gradovima je to pravilo, tako su mi bar rekli, da se zemlja oko mjesta gdje je zasađeno drveće, malo zasadi i uredi. Ovdje to očito nije slučaj.“ Mlada žena s naočalama s metalnim okvirima i asimetričnom frizurom stoji na pločniku u hamburškoj četvrti St. Pauli. Želi ostati anonimna i kaže da se zove Flori. Ispred nje je mali komad zemlje koji se prostire nasred pločnika i u kojem je zasađeno stablo. No tamo gdje se inače nakupljaju smeće, pseći izmet ili korov, nastao je pravi mali vrt. A psi i ljudi, čini se, to poštuju. „I dok ovdje uređujem biljke, jer mi to ovdje ne radimo potajno, svako malo zastanu ljudi svih uzrasta i kažu: Svaka čast, dobro da se netko konačno za to pobrinuo".

Vrtlari-gerilci

Flori ne voli da je nazivaju vrtlaricom-gerilkom. Kaže da previše cijeni povijest tog izraza. Pravi vrtlari-gerilci bili su ljudi koji su gladovali i zbog toga na tuđoj zemlji sadili biljke od kojih su se mogli prehraniti. Često su i sami prije toga posjedovali tu zemlju, koja im je u mnogo slučjeva na silu bila oduzeta. „Tamo se radilo o hrani i preživaljavnaju i vrlo važnim stvarima. Ovo što mi radimo u Hamburgu, to je nešto sasvim drugo".

Flori je jednostavno strastvena vrtlarica koja se zbog života u gradu morala odreći vlastitog vrta. „Ja jednostavno ne mogu ne kopati po zemlji. Ne mogu ja više bez toga".

U mnogim su gradovima u međuvremenu privatni vrtlari postali rado viđeni. Gradske su blagajne prazne, za njegovanje zelenih površina izvan parkova često nema novca, priznaje glasnogovornik općine St. Pauli Lars Schmidt: „U načelu ovakve stvari toleriramo sve dok ne izlaze iz nekih okvira".

Službeno se može čak i zatražiti kumstvo nad nekom zelenom površinom, ali financijsku ili neku drugu materijalnu podršku grad ne nudi. Zbog toga Flori i njen kolega "gospodin Grünvogel" ili u prijevodu - Zelena ptica radije ostaju anonimni. Ni oni nemaju previše novaca. Biljke uglavnom dobivaju na poklon. „Malo pelargonija da pokriju zemlju, pa još malo zelenila. Zlatošipka uvijek dobro izgleda, to je ovo u sredini. Pored nje malo gospine trave...", kaže Flori.

Sljez na parkiralištu

A vrtlarstvo je u gradu ionako postalo trend. Na sve više mjesta, gdje su prije bujali divlji pelin i kopriva, mogu se vidjeti procvali cvjetovi. U trgovinama se već mogu naći tzv. bombe od sjemenki. To su kugle iz mješavine zemlje, gline i sjemenja. Možete ih jednostavno tijekom šetnje ispustiti ili iz automobila baciti na pješačke površine između cesta, i čekati da biljke izrastu i procvatu. I Manfred Braasch iz Udruge za zaštitu prirode BUND pozdravlja inicijativu privatnih vrtlara. Ipak na jedno treba obratiti pažnju, kaže on. „Neke površine koje se laicima čine neatraktivnima mogu biti botanički zapravo visokovrijedne. Tamo ni u kom slučaju ne bi trebalo intervenirati ili nešto saditi. Drugo što je jako važno jest da nikako ne bi trebalo koristiti egzotične biljke. One uzrokuju više problema no što od njih ima koristi".

Kad Flori šeće ulicama svoje četvrti, svaki put se iznenadi što se sve događa po gredicama koje je zasadila. Danas je našla na sljez koji je izbio između parkiranih automobila. „Ah pogledajte, cvate! Tamnoljubičasto. Oh, kao je to lijepo!"

No ova aktivistica je već doživjela i razočaranja. Nedavno je jedan od njenih vrtova bio totalno raskopan a oko njega je postavljena ograda. To su učinili vlasnici stambene zgrade ispred koje je bila zasadila gredicu i koji se do tad uopće nisu brinuli za smećem uvijek pokrivenu površinu. Sad odjednom i Flori zvuči kao prava gerilska ratnica: "Ali ne damo se poraziti. Mi sadimo dalje. Pa ako treba i u sukob - to je sad naš moto.“

Autor: Dirk Schneider/ S. Kobešćak

Od. urednik: Alen Legović