Vrtovi koji ruše granice

Počelo je 1996. godine u Göttingenu, na sjeveru Njemačke. Žene, izbjeglice iz Bosne, tražile su zanimaciju, jer nisu smjele raditi u Njemačkoj. Na pitanje jedne od odgovornih osoba što im iz njihove domovine najviše nedostaje, sve su jednoglasno odgovorile: njihovi vrtovi. To je bio početak jedne uspješne priče nazvane „Interkulturalni vrtovi“.U međuvremenu je u Njemačkoj izgrađeno 100 takvih površina, koje se koriste za uzgoj cvijeća i povrća. Vlastita udruga – udruga Interkultura – brine se o umreženosti. Vrtovi su interkulturalni, ondje se mogu vidjeti ljudi različite starosti, vjere ili nacionalnosti. Lydia Leinert je posjetila jedan od tih vrtova u Berlinu.

Roštilj pokraj zračne luke

Jedno toplo nedjeljno popodne. U sjeni drveća grupica stanovnika berlinskog kvarta Neukölln, sjedi na klupama i guli jabuke. Nekoliko mališana trče kroz vrt iz kojeg se širi miris roštilja. Ovdje se uvijek nešto događa: danas je radionica za izradu marmelade, inače se organiziraju proslave, koncerti ili informacijski dani za učenike. Ovaj komad zelenila uređen je prije dvije godine i vrlo brzo je postao sastajalište mnogih ljudi iz različitih kultura. Mitra, primjerice, dolazi iz Irana: „Imam bosiljak, koji je iz Irana, to je crveni bosiljak, a ovdje je i zeleni. Ovdje imam i špinat, taj je iz Indije…“

Polako preskače preko malog vrta, koji se do pola sastoji od suncokreta. Jedna privatna udruga se brine o vrtu i njegovoj raspodjeli: jedan dio površine se može iznajmiti i koristiti u privatne svrhe. Drugi dio zajednički obrađuju svi posjetitelji vrta. Ova mala oaza skriva se iza zida, između nekadašnje zračne luke Tempelhof i jedne velike džamije. Ovdje Mitra redovno susreće stare poznanike: „Sviđaju mi se susreti s ljudima iz različitih zemalja. Svake nedjelje su vrata otvorena i svatko može ući. To je stvarno lijepo, da imamo priliku upoznati druge kulture. Svatko ima druge biljke, puno sam naučila ovdje. Primjerice, od ljudi iz Turske, imaju divne začine i povrće.“

Komad domovine u imigraciji

Zajedničko vrtlarenje spaja. Pri sađenju i žetvi se lako dolazi u kontakt, kaže Hermann Voesgen, profesor na visokoj školi u Potsdamu. On vodi kolegij „Kulturni rad“ i objašnjava, da je prvi pristup vrtlarenju lagan: „U biti vrtlarenje nije tako jednostavno. No, to je ipak nešto što se da brzo naučiti, barem osnove o biljkama i vodi.“

U interkulturalnim vrtovima se nitko ne mora prilagođavati. Možete saditi što vam je volja. U vrtu su, primjerice, Ahmet i Refiya sjeme donijeli iz Turske, njihove domovine. Jedno od njih dvoje dolazi svaki dan kako bi zalili svoje zelene ljubimce. Da je i žetva važna za sve posjetitelje, objašnjava Viola Holl, suosnivačica kulturnog vrta u Berlinu: „Ovdje možete ponosno ljude pozvati u vrt. Refiya i Ahmet kažu „Imamo previše salate, hoćeš da ti damo malo?“ To su vam ljudi koji inače u Njemačkoj nemaju neke dobre poslove, koji ne zarađuju puno novaca, koji ne mogu mnogo ponuditi, iako im je kultura iznimno gostoljubiva.“

Nekim iseljenicima je teško bez vrta živjeti u Njemačkoj, zato što mnogi dolaze iz ruralnih područja. Imati komad zemlje i obrađivati ga je jednostavno dio njihove kulture. To je što nedostaje u Njemačkoj, objašnjava profesor Voesgen: „Ovo djeluje pozitivno na strance, koji se žele baviti vrtlarenjem. Daje im mogućnost da nađu dom, da koriste vještine, koje znaju odmalena. Ako su prije imali vrtove…., nisu sasvim iskorijenjeni i to im daje mogućnost da svoje korijene posade u njemačku zemlju.“

Naglašava i otvorenost interkulturalnih vrtova u Njemačkoj. Svaki posjetitelj je dobrodošao i bliski kontakt sa susjedima je poželjan. Svake nedjelje je u vrtu dan otvorenih vrata. Svakog prvog u mjesecu se pali i velika glinena peć na ulazu. Ona treba podsjetiti na zajedničko pečenje, koje je dio turske seoske tradicije i treba privući nove posjetitelje u vrt, kaže Viola Holl. Za nju bi vrt mogao biti još šareniji.

Dosada dolaze turske, iranske i iračke obitelji, ali su tu i mnoge njemačke, kaže Viola. Kada studentica radi u svom vrtu, onda je to za nju kao odmor: „Ove je jednostavno lijepo mjesto. Mislim da to ima puno veze s ovim visokim drvećem; s mogućnosti za roštiljanje usred grada, s mogućnosti da zakačite mrežu za spavanje. Susret s drugim ljudima je moguć kao i odmor. Nekada kada mi je puna glava faksa, pomaže mi ovaj posao u vrtu. To me opet prizemlji i pomaže mi da se obnovim.“

Autor: Lydia Leinert/ mj

Odg. ur.: Ž.Telišman