Nova razina brutalnosti u Siriji
15. lipnja 2013"Konflikt u zemlji je dostigao novu razinu brutalnosti", navodi se u aktualnom izvješću UN-a o situaciji u Siriji i dodaje: "Ratni zločini i zločini protiv čovječnosti su postali svakodnevna realnost."
Svakodnevna realnost su prema navodima UN-a i mučenja djece u Siriji. Opunomoćenica UN-a za djecu u oružanim sukobima, Leila Zerrougui, je kazala da djeca u Siriji nose vjerojatno "najveće breme". "Ubija ih se, sakati, novači za djecu vojnike, zatvara i muči", požalila se Zerrougi. Ona je navela da trupe sirijskog režima djecu, koja nisu starija od 14 godina, muče metodama kojima se muče i odrasle osobe, među ostalim elektro-šokovima, udarcima i seksualnim nasiljem kako bi se od njih iznudilo informacije.
Koliko je nemilosrdan građanski rat u Siriji pokazuju i brojke: Ujedinjeni narodi polaze od više od 90.000 mrtvih. Više od milijun Sirijaca je izbjeglo iz zemlje, četiri milijuna ih je u bijegu unutar Sirije. Međunarodna zajednica uglavnom nemoćno gleda na građanski rat u toj zemlji. Okončanje sukoba nije izgledno, a i izgledi u političko rješenje konflikta su sve manji. Mogućnost vojne intervencije se dosad isključivala.
Intervencija radi zaštite ljudskih prava?
Drukčije je međutim bilo u ožujku 2011. u Libiji: kad su trupe libijskog diktatora Muamara al Gadafija bile pred ofenzivu na uporišni grad pobunjenika Bengazi, UN-ovo Vijeće sigurnosti je donijelo Rezoluciju 1973, kojom je odobreno uspostavljanje zone zabrane letenja iznad Libije, kao i provođenje primirja "svim potrebnim mjerama". Rezolucija je također NATO-u zatim omogućila zračne napade protiv Gadafijevog režima.
Kao moralni temelj za tu rezoluciju, koju je slijedila intervencija međunarodne zajednice u Libiji, je služio politički koncept takozvane "obveze zaštite", odnosno na engleskom "Responsibility to Protect", skraćeno R2P.
Taj koncept je proizišao iz političke nemoći u slučaju genocida 90-ih godina u Ruandi i bivšoj Jugoslaviji, a nalaže da svaka suverena država ima obvezu da se pobrine za zaštitu vlastitog naroda. Ukoliko država nije u stanju ili voljna da to uradi, obveza zaštite se prenosi na međunarodnu zajednicu, koja bi pogođenu državu trebala podržati u pridržavanju te obveze. Ukoliko su miroljubiva sredstva nedovoljna, kao posljednja opcija se u obzir uzima i vojna intervencija.
Područje primjene R2P-a je zaključnim dokumentom UN-ove Generalne skupštine iz rujna 2005. međutim izričito ograničeno na četiri slučaja: zaštitu stanovništva od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti.
Nemoć političke prakse
U slučaju Sirije koncept R2P dosad nije našao svoje polje primjene - iako je u izvješću UN-ovog istražnog povjerenstva za Siriju utvrđeno da dolazi do teških kršenja ljudskih prava među zaraćenim stranama i prema tome postoji osnova za "Responsibility to Protect". No, pitanje hoće li i pod kojim preduvjetima intervenirati međunarodna zajednica, je sporno.
"Obveza zaštite se smije tek onda vojno primijeniti, kad svako drugo blaže sredstvo više ne obećava šansu za uspjeh", kaže za Deutsche Welle Reinhard Merkel, profesor za državno pravo i filozofiju zakona na Sveučilištu Hamburg.
Osim toga, kod "obveze zaštite" se ne radi o međunarodnopravnoj normi, već o jednom moralnom principu. "Cijeli koncept obveze zaštite još nije međunarodnopravno učvršćen", kaže Christian Schaller, stručnjak za međunarodno pravo iz njemačke Zaklade znanost i politika (SWP). "To je ponajprije samo jedan politički koncept, koji se dijelom poziva na važeće međunarodno pravo, ali ne mijenja važeće pravne temelje UN-ove Povelje", navodi Schaller u razgovoru za Deutsche Welle.
Jer u Povelji UN-a je utemeljena zabrana intervencija i primjene sile, kao i načelo državne suverenosti, što opet zabranjuje svako izvanjsko uplitanje u stvari jedne države. Iznimke međutim postoje. Ali o njima može odlučiti samo UN-ovo Vijeće sigurnosti - kao u slučaju Libije.
Ključna uloga Vijeća sigurnosti
Ipak: temeljna ideja da Vijeće sigurnosti odlučuje o intervencijama je korektna, kaže Reinhard Merkel. Međutim i kad Vijeće sigurnosti i donese odluku o intervenciji, time nije potvrđeno da je ta intervencija legalna i legitimna, upozorava Merkel.
Drukčije nego u slučaju Libije, u Vijeću sigurnosti ne vlada jedinstveno mišljenje među pet veto-zemalja po pitanju Sirije. Rezolucija, kojom bi se otvorio put vojnoj intervenciji u Siriji, nije na vidiku.
"Dok god nema političke volje u Vijeću sigurnosti, ne pomaže ni obveza zaštite kako bi se to tijelo nagnalo da dodijeli mandat za intervenciju", kaže pravni stručnjak Christian Schaller. I on smatra da je isključeno da bi Vijeće sigurnosti u slučaju Sirije moglo omogućiti vojnu intervenciju.