NATO: Jedinstvo samo uz velike napore

Spor s Rusijom

Proširenje NATO-a na istok s kraja tisućljeća Rusija je shvaćala kao sve veću provokaciju. S Češkom, Poljskom i Mađarskom, Zapadnom savezu su 1999. godine pristupile bivše sovjetske satelitske države. Pet godina kasnije vojnom savezu su se priključile Estonija, Latvija i Litva, zemlje koje su nekada bile u sastavu Sovjetskog Saveza. Od tada sve one reagiraju vrlo osjetljivo kada starije, zapadne članice NATO-a imaju obzira prema Rusiji. Sjedinjene Američke Države pod Georgeom Bushom – uz podršku novih članica NATO-a na istoku – željele su da u savezu imaju i Ukrajinu i Gruziju, što nije ostvareno zbog otpora zapadnih Europljana. I američki planovi o sustavima raketne obrane koji bi bili postavljeni u Poljskoj i Češkoj, izazvali su proturječne reakcije. Bushov nasljednik Barack Obama odustao je od planova u obliku kakav je zamislio Bush. Rat u Ukrajini i ruska aneksija Krima još jednom pokazuju da se jedinstven stav NATO-a prema Rusiji može postići samo uz velike napore.

Bush podijelio NATO

Samo jedan jedini put u povijesti NATO je proglasio napad na čitav Savez: nakon terorističkih napada na SAD, 11. rujna 2001. godine. SAD pod predsjednikom Bushom tada je mogao zatražiti vojnu podršku ostalih zemalja-članica NATO-a. Ali do toga nikada nije došlo. Naprotiv, Bushova reakcija na 9/11 podijelila je NATO. Kada je predsjednik 2003. godine napao Irak – kao navodnog pomagača terorističke mreže Al Kaide i zemlju koja (navodno) posjeduje oružje za masovno uništavanje – sa sobom je poveo samo „koaliciju voljnih". U njoj su bile Velika Britanija, Italija i Španjolska. Druge zemlje – poput Njemačke, Francuske i Belgije (gdje je političko sjedište NATO-a) – odlučno su odbacile sudjelovanje u ratu u Iraku. Nikada u povijesti saveza NATO nije bio toliko podijeljen kao tada. Uslijedili su oštri verbalni sukobi vodećih političara na obje strane. Tadašnji ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld europske protivnike rata pogrdno je nazvao „starom Europom". Taj izraz je u Njemačkoj 2003. godine bio proglašen riječju godine.

Dvije članice u stalnom sporu

NATO-u 1952. godine istovremeno pristupaju Grčka i Turska. Obje su važile kao strateški važne zemlje u zaštiti jugoistočne Europe od moguće Sovjetske agresije, kao i za stabilnost pred vratima Bliskog i Srednjeg istoka. To što je i u Turskoj i Grčkoj privremeno vladala vojna diktatura nije utjecalo na članstvo u NATO-u. Oba saveznika od tada su u stalnom sporu i nemaju povjerenja jedan u drugoga. Na grčkom dijelu Egejskog mora stalno dolazi do kršenja zračnog prostora. Kada je turska vojska 1974. godine stigla do Cipra, Grčka se za kratko vrijeme povukla iz NATO-a. Ipak, između dva saveznika nikada nije izbio rat. Zbog osjećaja ugroženosti od strane Turske, Grčka je za vojsku izdvajala natprosječno puno novca, često i znatno više od dva posto bruto domaćeg proizvoda, koliko zahtijeva SAD. Samo za vrijeme teške recesije nakon 2010. godine i zbog prinudnih mjera štednje, izdvajanje za obranu smanjeno je na ispod dva posto.

Neposlušna Francuska

Francuska je 1949. godine bila jedna od dvanaest zemalja osnivačica NATO-a. Ali predsjednik Charles de Gaulle se sredinom šezdesetih godina distancirao od Saveza. On nije htio prihvatiti američku dominaciju i Savez je doživljavao kao instrument za provođenje američkih interesa. Nije želio da francuske vojne snage budu pod stranim ili kolektivnim zapovjedništvom. Vojni preduvjet za De Gaulleovu odluku bio je da je Francuska nekoliko godina ranije postala nuklearna sila. Francuska se 1966. godine povukla iz vojnih struktura NATO-a, ali je ostala članica. Da stvar bude još delikatnija, političko sjedište NATO-a u to vrijeme bilo je u Parizu, a pod pritiskom SAD-a 1967. godine je premješteno u Bruxelles. Odnos Francuske prema vojnom savezu počeo se mijenjati tek nekoliko desetljeća kasnije. Zaokret se počeo nazirati od sredine devedesetih godina, a tek 2009. godine predsjednik Nicolas Sarkozy svoju zemlju ponovo je vratio u zapovjedne strukture Saveza.

Diktatura među osnivačima

Posljednjih godina uvijek iznova se govori o vrijednostima za koje se NATO zalaže: demokracija, vladavina prava, zaštita ljudskih prava. S tim u vezi kritičari ukazuju na nedostatke današnje Turske. Pritom se često zaboravlja da nisu samo Turska i Grčka neko vrijeme bile vojne diktature, već da je i Portugal pod Antoniom de Oliveirom Salazarom čak bio jedan od osnivača NATO-a i da je u toj zemlji sve do sedamdesetih godina vladala diktatura. Za NATO to tada nije bio problem. Portugal se činio strateški nezamjenjivim na jugozapadnoj granici Europe. I Salazarov anti-komunizam potpuno se uklapao u raspoloženje u doba Hladnog rata. Čak je i mlada Savezna Republika Njemačka Salazaru 1953. godine uručila orden „Veliki križ" (Großkreuz).