Nakon Grexita slijedi Brexit?

"Ovo je prekretnica", rekao je David Cameron prije početka samita sa svojim europskim kolegama. No on pritom nije mislio na sudbine Grčke ili izbjeglica, nego na svoje predstavljanje uvjeta za ostanak Velike Britanije u Europske unije. Pritom, nitko od njegovih kolega nije uopće ni spomenuo ovu točku dnevnog reda, a i kraljica mu je pokvarila plan.

Na državnom banketu u srijedu uvečer u Berlinu kraljica je upozorila: "Mi znamo da je podjela Europe opasna i da se moramo tome suprotstaviti, kako na Zapadu tako i na Istoku." Ovisno o političkoj orijentaciji, britanski listovi su to interpretirali kao opomenu Cameronu da Britaniju svakako zadrži u EU ili - kako su komentatori na drugom kraju spektra zaključili - kraljica želi uvjeriti sudionike samita da zadovolje britanske zahtjeve. Glasnogovorništvo Buckinghamske palače su potom ukazivali na "nepolitičku ulogu" kraljice. Tako da je zapravo nejasno, ometa li Elizabeta II suptilno premijera ili ga pak podržava.

Cameron po prvi put iznosi svoje zahtjeve

Kolege su mu dale pola sata da kaže što ima, za vrijeme večere – i to kad se posluži desert. Ali, što zapravo želi David Cameron? Morat će dobro razmisliti o svom nastupu: ako bude previše precizan, onda bi ga protivnici EU-a u njegovoj stranci i u euro-kritičkoj UKIP kasnije mogli „ucjenjivati“ s listom zahtjeva koje nije uspio ostvariti. Ako bude previše nejasan, ostalim Europljanima će biti teško pronaći kompromis. Jasno je samo da na samitu EU-a u prosincu, moraju biti izneseni prvi prijedlozi rješenja britanskih zahtjeva.

Ovaj postupak bi Cameronu omogućio da uskoro, odnosno na jesen 2016. godine održi referendum o ostanku ili izlasku iz EU-a. Jer, 2017. je za to krajnje nepovoljna: izbori u Njemačkoj i Francuskoj. Pored toga, Britanci su tada na redu da preuzmu rotirajuće predsjedavanje EU-om. Na koliko će to imati smisla ako se Ujedinjeno Kraljevstvo bude nalazilo na pola puta ka izlasku…

Koliko "reforme" želi Cameron?

Gledano realno-politički Cameronu je najvažnije da zaustavljanje useljenika. Međutim, njemačka kancelarka i francuski predsjednik su već odbili ograničavanje slobode kretanja. Dakle, Cameron je u potrazi za formulom koja bi imigraciju iz EU-a ograničila na određenu radnu snagu. To bi pravno moglo biti vrlo riskantno.

Nešto lakše je ispuniti želju za promjenama u oblasti socijalnih davanja: tu je i onako mnogo toga moguće u nacionalnim zakonima, a Cameron će imati podršku mnogih drugih vlada EU-a, poput Danske.

Sljedeća točka je da London kao financijski centar, nema štete od sve većeg zajedništva zemalja eurozone. I tu je rješenje moguće, pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da ga u tomu podržavaju i ostale članice koje nisu u eurozoni.

Kompletiranje unutarnjeg tržišta i trgovinske sporazume kao što je TTIP Angela Merkel bi odmah potpisala – ali ni za jedno ni za drugo ne može jamčiti da će biti gotovo do jeseni sljedeće godine.

Prilično nejasan je zahtjev za vraćanje nadležnosti s Bruxellesa na London. Britanski EU-skeptici su tu smjestili svoju ideju nacionalnog samoopredjeljenja. Ipak, s obzirom da Britancima već i sada na raspolaganju stoje mnoge opcije treba vidjeti koje dodatne opcije London želi.

Na kraju, radi se promjenama simbolične političke vrijednosti: britanska vlada želi biti izuzeta iz "sve tješnje unije", razvoj kakav je predviđen Ugovorom o EU. Vjerojatno je s tim u vezi zamisliva neka vrsta dodatnog protokola kojim se državama članicama daje pravo na odluku o tome da li će u nečemu sudjelovati ili ne.

Referendum je prije svega unutarnjopolitički problem

U okviru gore opisanog, zamislive su razne vrste kompromisa. Međutim, promjene Ugovora EU-a nisu moguće do jeseni 2016. godine. "Tako nešto bi trajalo mnogo godina", izjavio je predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz.

On je također rekao da je Cameronov glavni problem kod kuće u vlastitoj stranci, gdje protivnicima EU-a nikakav kompromis neće biti dovoljno dobar.

Njemu je slično kao Ciprasu u Grčkoj. Samo što drugi Europljani mnogo manje strahuju od Grexita nego od Brexita. Specijalne želje Britanaca mogle bi da značiti početak nove krize u EU, i to tek što se okonča jedna drama.