Nade za više demokracije u Hrvatskoj - manje nego ikada

Jedan od konstantnih efekata parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, premda je to slučaj i kudikamo šire, jest takozvani demokratski deficit. Točnije, činjenica da izabrani zastupnici naroda sve manje predstavljaju taj isti narod, obične ljude. Umjesto reprezentiranja općeg interesa, dakle, dojam je kako političari predstavljaju sebe i stranačku im korist. Baš kao i druge utjecajne subjekte na pozicijama društvene i ekonomske moći. Zatražili smo stoga od nekolicine neovisnih aktera javnog života da nam iz svog kuta rastumače taj evidentni politički manjak, a uoči predstojećih izvanrednih izbora. Utoliko više što medijske prognoze ne upućuju da će oni promijeniti ovaj trend.

"Bojim se da upravo zbog ozbiljnosti takvog jaza malo tko očekuje zaokret u dogledno vrijeme", rekla nam je splitska sveučilišna profesorica psihologije Mirjana Nazor. Ona čak smatra da je došlo do svojevrsne zaglavljenosti politike u škripcu gdje se sve teže razaznaju suštinske razlike između stranaka: "Tragično je da smo se navikli da sva predizborna obećanja i najave ne znače nakon izbora – ništa. Ukidanja privilegija eliti, pokretanje efikasnijeg državnog aparata, otvaranje novih radnih mjesta, socijalne olakšice ugroženima, sve se to unaprijed doživljava kao hrpa floskula. Tko god sada pobijedio, dakle, osobno predviđam nove izbore već dogodine."

Građani stječu utisak da ne mogu promijeniti - ništa

Mirjana Nazor podsjeća da je na prošlim izborima veliki broj glasača povjerovao u mogućnost afirmiranja neke treće političke snage, mimo duopola velikih blokova lijevog i desnog centra. Ali, što zbog subjektivnih ograničenja tih novih protagonista, a što zbog objektivnih te sustavnih zadanih veličina, eksperiment nije uspio. "Možda nije problem u igračima nego u strukturnim okolnostima, odnosno u pravilima igre. Opasno je pritom što građani stječu vrlo čvrst utisak da ne mogu promijeniti ništa, da smo kao zajednica osuđeni na pasivno trpljenje vlasti, kakva god bila", zaključila je Nazor za DW.

Siniša Miličić, sindikalni lider Regionalnog industrijskog sindikata iz Varaždina i nezavisni vijećnik u skupštini Varaždinske županije, mišljenja je pak, da bismo se na neki način svi trebali aktivno baviti politikom, ne nužno kao profesionalni političari. "Hrvatsku izrazito obilježava moć izdvojene političke elite koja štiti svoj uski interes iznad svega. Riječ je o kasti koja je izgradila tu poziciju i brani je kako god zna i može. Njihovi saveznici najčešće su, i gotovo ekskluzivno, klijentelistički, predstavnici krupnog kapitala. Mali čovjek ne razumije u svemu tome potencijalnu snagu vlastitog samoorganiziranja i proći će generacije dok se to ne makne s mrtve točke", tvrdi Miličić.

Ovaj ugledni i razmjerno vrlo uspješni sindikalist – u obrani radničkog interesa – nipošto nije bez riječi kritike na račun samih hrvatskih sindikata. "Naše središnjice, kao i veći dio velikih stranaka, razvile su se iz postojećih struktura u kasnoj fazi socijalizma i zapravo su prenijele to u novo doba. Onaj bolji dio starog sistema, zaštita radničkih i socijalnih prava, otpao je putem jer ih je u novom sistemu samo ometao. Manji i progresivniji sindikati još su slabi, iako se u njihovu radu nazire klica mogućega budućeg boljeg društva za sve ljude u Hrvatskoj, uz suradnju s drugim demokratskim, civilnim snagama i inicijativama", kaže Miličić.

Suočavanje s fatalnim EU-kontekstom

Konačno, svoje gledište na ovu problematiku dao nam je i pulski arhitekt te nevladin politički aktivist Emil Jurcan, član zadruge Praksa. Jurcan sugerira da obratimo pažnju na međunarodni kontekst problema: demokratski deficit u Hrvatskoj produbljuje se u skladu s trenutnom situacijom u Europi, osobito na periferiji. "Pokazalo se da političke moći uopće nema u nacionalnim parlamentima niti u izvršnim vladama većine država. Znači, jedina moguća nacionalna ekonomska politika je ona liberalna, što u slučaju RH znači kolonijalna, a ona opslužuje strani, najčešće njemački kapital. Mislim da si sve europske zemlje moraju postaviti pitanje dokle su spremne slijepo braniti taj interes", rekao nam je Jurcan.

Takva proturječja EU-a, po njemu, više se neće moći zanemarivati, što je činjeno godinama. "Osobno me hrabri, i zato se radujem ponovljenim izborima u RH", poantira Emil Jurcan, "činjenica da se moramo suočiti s idejom EU-politike kako će rastući ekstremni nacionalizam na istočnim granicama EU-a zaštititi razvijene države centra od Rusije i Bliskog istoka. Ta je politika upravo u Hrvatskoj doživjela fijasko i nije se provela konsenzualno u društvu kao što je bilo u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i baltičkim zemljama.“ A sva je prilika da će se hrvatsko društvo ubrzo ponovno sresti s takvom kušnjom, kroz vjerojatni nastavak interkontinentalne izbjegličke krize kao njezin glavni aktualni zamašnjak.