"Hrvatske stranke su lijene i ne bave se problemima"

Gospodine Bieber, Vi ste upravo na odmoru u Hrvatskoj. Kakvo raspoloženje vlada uoči izbora? Možete li se uopće odmoriti uz predizbornu kampanju?

Zapravo i ne primjećujem puno predizbornu kampanju. Vidi se da ljudi i nisu previše oduševljeni novim izborima. Malo je temperatura porasla zbog osobnih napada Zorana Milanovića na kandidata HDZ-a. Pritom se njih dvojica, što se tiče programa, gotovo i ne razlikuju. Mislim da će biti puno zanimljivije nakon izbora nego što je to slučaj prije izbora.

Uočava se jaka polarizacija između lijevog i desnog bloka, puno se u kampanji opet priča o ustašama i partizanima, a jako malo o nezaposlenosti i gospodarstvu. Ideologija očito bolje prolazi od konkretnih mjera za budućnost?

Lakše je naravno diskutirati o ideologiji i prošlosti nego o rješenjima za budućnost ili o gospodarskim problemima Hrvatske. S takvom se retorikom može vrlo brzo mobilizirati vlastite birače. No, već je na prošlim izborima uspjeh Mosta pokazao da birače zanimaju pragmatične stranke, bez obzira na to što ih je Most posljednjih mjeseci možda i razočarao. Većina građana traži rješenja, a stranke prvenstveno nude municiju u međusobnim ideološkim sukobima. Stranke očito još nisu shvatile što građani žele i imaju problema s izradom koncepata za budućnost. Zato i posežu za ideologijom. Mislim da se to događa i zbog lijenosti i nespremnosti da se pozabavi stvarnim i teškim problemima.

Ovo su već drugi izbori u manje od godinu dana. Kakav sastav vlade očekujete i hoće li biti stabilna?

Mislim da velika koalicija nije realna opcija, pogotovo nakon posljednjih napada Zorana Milanovića. Most će vjerojatno koalirati ili s HDZ-om ili SDP-om. Pretpostavljam da nakon (n)ovih izbora neće biti prevelike želje za novom krizom vlade. Ali, kao što vidimo na primjer u Španjolskoj, postoje stranke koje vode destruktivnu politiku i demonstriraju nespremnost na kompromise iako znaju da novi izbori nisu omiljeni.

Predizbornu kampanju su zasjenile nove napetosti na relaciji Zagreb-Beograd. Uz to imamo i jednu prilično čudnu „aferu“ oko navodnog hrvatskog špijuna uhićenog u Beogradu, i to neposredno uoči izbora. Nevjerojatna slučajnost, zar ne?

Ne, naravno da to nije slučajnost. Timing je jednostavno previše savršen da bi se moglo vjerovati u klasičnu špijunažu. Praktički svako ljeto vidimo napetosti između dvije susjedne zemlje koje su na vrhuncu oko obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene akcije „Oluja“. To je predvidljiv scenarij. Ovaj put su stvari malo eskalirale zato što je u Hrvatskoj u tijeku predizborna kampanja i zbog relativno oštrog stava šefa diplomacije Mire Kovača koji je Srbiji zaprijetio vetom u pregovorima s EU-om. A u Srbiji vidimo pokušaje instrumentalizacije konflikta za unutarnjopolitičke svrhe, pogotovo od strane Ivice Dačića. Imam osjećaj da je to sve samo show od kojeg profitiraju određene skupine u obje zemlje.

Nakon ulaska Hrvatske u EU, u Bruxellesu su se mnogi nadali da će to motivirati zemlje u regiji da bolje surađuju, razmjenjuju iskustva i što prije se približe članstvu u Uniji. Umjesto toga danas imamo konflikte, balkansku retoriku, prijetnje blokadama. Je li EU naivan kad se radi o zapadnom Balkanu?

Da, sama nada da će hrvatski ulazak imati taj učinak, bila je naivna. I ranije smo vidjeli da nastaje jaz između onih koji su „unutra“ i onih koji to nisu, odnosno da zemlje Unije svoje članstvo koriste kao sredstvo pritiska u rješavanju bilateralnih pitanja. To smo vidjeli između Slovenije i Hrvatske, a i prije između Italije i Slovenije. Druga važna stvar je da je zbog aktualnih kriza poput Brexita, članstvo u EU-u postalo nešto manje atraktivno. I to je također utjecalo na porast retorike koja raspiruje konflikte.

Zbog brojnih kriza, spomenimo samo krizu eura ili rat u Ukrajini, EU je posljednjih godina, zapostavio regiju zapadnog Balkana. S druge strane EU ne može vršiti jači pritisak na zemlje regije da se „discipliniraju“ jer jednostavno nema realne perspektive njihovog članstva u Uniji?

Mi znamo da je skori ulazak zemalja regije u EU teško zamisliv. A slab je i apetit Unije za prihvat novih članica. Tako da se ne može ni reći: ako to i to ne napravite, onda ništa od članstva za dvije godine. Mislim da su članice EU-a trenutno zabavljene s puno drugih stvari. Sve dok je Balkan koliko toliko miran tu se neće puno toga dogoditi. Vidimo da su političari u regiji vrlo dobro savladali tu dvoličnost. Pogotovo u Srbiji, gdje vlada stalno naglašava kako je proeuropska i koliko se trudi oko europskih integracija, a istovremeno zastupa i nacionalističke pozicije. S takvom se retorikom može istovremeno umiriti sve one u EU-u koji sanjaju o miru na Balkanu i radikale kod kuće. Upravo to sad doživljavamo u brojnim zemljama. To sigurno neće tako vječno trajati, ali dok je EU okupiran egzistencijalnim krizama, to je realni status quo.

U tom kontekstu je zanimljiv primjer Makedonije ili BiH. Njemačka vlada je imenovala posebne povjerenike za zemlje koje već neko vrijeme potresa kriza. Može li se to shvatiti kao signal da se Berlin ubuduće želi jače angažirati na zapadnom Balkanu, ne samo u Makedoniji i BiH? Ili više kao dokaz da je i savezna vlada shvatila da EU jednostavno nije u stanju uspješno posredovati u takvim konfliktima?

Mislim da se radi o ovome drugom. Činjenica da Njemačka šalje posebnog izaslanika za rješavanje konflikta, koji je tradicionalno uvijek rješavala Europska unija, je jasno priznanje da ga EU nije u stanju riješiti. Pozitivna je činjenica da je barem jedna zemlja članica preuzela inicijativu. Istovremeno je to i znak slabosti EU-a. Rizik takve dinamike je jačanje nacionaliziranja vanjske politike EU-a i opasnost da na koncu EU bude još slabiji.

Koliko je zapadni Balkan danas uopće važan Europskoj uniji?

Trenutno se na to gleda više iz sigurnosno-političke perspektive, odnosno rješavanja izbjegličke krize, a manje iz perspektive integracije regije. Postoji želja da se proces integracije nastavi, ali nema više one euforije oko strateškog cilja popunjavanja „rupe“ unutar EU-a, a nema ni stvarne spremnosti da se oko tog cilja obveže i konačno riješi tu temu. Mislim da se oko toga u doglednoj budućnosti ništa neće mijenjati. Pogotovo zato što u zemljama članica ima dosta onih koji smatraju da bi cijeli taj proces proširenja trebalo pokopati. Mislim da EU tu vodi pragmatičnu politiku: bolje i ovakav proces integracije nego nikakav, što bi možda dovelo do pogoršanja stanja u regiji.

Prof. dr. Florian Bieber je voditelj Centra za južnoeuropske studije na Sveučilištu Karla Franzensa u Grazu. U svom znanstvenom radu bavi se uglavnom političkim sustavima zemalja jugoistočne Europe, te procesom demokratizacije i etničkim konfliktima.

S Florianom Bieberom je razgovarao Srećko Matić.