Muzej tajne policije: od Stasija do Snowdena

Prostorija je poprilično prostrana, u njoj se nalazi jedan teški pisaći stol s dva crna telefona, kroz zavjese se probija sunčevo svjetlo, na kraju sobe se nalazi i jedan ispražnjeni sef. Ova prostorija nalikuje tisućama drugih ureda u jednom od mnogobrojnih državnih zdanja nekadašnje Njemačke Demokratske Republike. No po nečemu je ipak posebna: ovdje je do kraja svoje neslavne karijere stolovao ministar za državnu sigurnost DDR-a Erich Mielke, odgovoran i za nedjela tajne policije Stasi.

Banalnost zla

Iz ove neugledne prostorije se upravljalo sudbinama milijuna građana, izdavane su naredbe za ubijanje onih koji su pokušavali pobjeći iz “socijalističkog raja”. Danas je ovaj ured dostupan javnosti i kroz učmalu, malograđansku atmosferu potvrđuje toliko spominjanu tezu spisateljice Hannah Arendt o „banalnosti zla“. „Svi ovi prostori su zadržani u prvobitnom stanju“, kaže Carlo Jordan, nekadašnji borac za ljudska prava iz Istočne Njemačke dok grupu mladih Meksikanaca vodi kroz zgradu broj 1 nekadašnjeg glavnog stožera tajne policije Stasi. Dugo se razmišljalo što uraditi s kompleksom u berlinskoj četvrti Friedrichshain koji se prostire na 20 hektara i na kojem se nekada nalazila Mielkeova „država u državi“. Neki su ovdje čak htjeli izgraditi šoping-centar. No bivši građani DDR-a, koji su u siječnju 1990. nasilno „osvojili“ ovu utvrdu državnog terora, su se izborili za to da se ovdje osnuje znanstveni memorijalni centar koji bi se bavio proučavanjem prošlosti tajne policije DDR-a ali bi i kroz muzej budućim naraštajima predočavao povijesnu ulogu policijskog aparata Ericha Mielkea.

Nitko ne vjeruje nikome

I Carlo Jordan je bio jedan od onih koji su u siječnju 1990. nekoliko mjeseci poslije pada Berlinskog zida nahrupili u sjedište tajne policije kako bi spriječili daljnje uništenje dokaza o sustavnom teroru protiv vlastitih građana. Vrh ministarstva za sigurnost je, vjerojatno sluteći brzi konačni slom DDR-a, još od pada Zida sustavno uništavao spise tajne policije. No ipak je mnogo toga ostalo. I to što je od spisa ostalo dovoljno govori o monstruoznosti i obimu kojim je Stasi ugnjetavao svoje građane. No posjetitelji muzeja ipak najradije zastaju pred nečim što ima više „touch“ hladnoratovskih filmova o agentima . Pozornost tako, naravno, privlači izložbena vitrina s kravatom u koju je ugrađen prislušni uređaj. „Zastrašujuće je kako u toj državi nitko nije vjerovao nikome“, primjećuje jedan 16-togodišnjak iz Guadalajare.

Učiti od povijesti

U prostoriji pored Jordan učenicima objašnjava kako je vladajuća Socijalistička stranka jedinstva (SED) osim na prisluškivanje i praćenje svojih građana trošila mnogo energije i sredstava i na pravilan odgoj „socijalističke omladine“. Svatko tko se nije uklapao u raster vodećeg kadra, bilo da se radilo o dugoj kosi ili trapericama sa Zapada, je bio sumnjiv. Ovi detalji iz DDR-ove svakodnevice se brzo urezuju u svijest mladih iz svih krajeva svijeta. „Dobro je da postoje ovakva mjesta na kojima se uči direktno“, komentira netko iz grupe mladih Meksikanaca. Koliko je važno ovakvo sučeljavanje iz prošlosti, govori i jedan aktualno-politički komentar učenika Ulisesa. „Trebamo se pozabaviti i radom današnjih tajnih službi kako se DDR na bi ponovio“, kaže on. Grupa posjet nastavlja obilaskom Vladinog ureda za odnos s tajnim spisima Stasija kamo još uvijek gotovo svakodnevno bivši građani DDR-a dolaze kako bi dobili uvid u osobne dosjee koje je o njima vodila tajna policija.

Pretvaranje ovog kompleksa u muzej se pokazalo punim pogotkom. Godišnje ovo mjesto posjeti preko 100.000 gostiju, velikim dijelom iz inozemstva. Nekadašnja zgrada horora se pretvorila u turističku atrakciju a pritom najnovije špijunske afere i otkrivanja Edwarda Snowdena zasigurno igraju nemalu ulogu.