Ured za suočavanje s istinom

Državna ustanova koja je danas smještena u tipičnu istočnonjemačku socrealističku građevinu u središtu Berlina, nedaleko Alexanderplatza, zapravo službeno nosi čudovišni naziv Ured saveznog povjerenika za spise državne sigurnosne službe bivše Njemačke Demokratske Republike. No narod ju poznaje po jednostavnom nazivu Gauckov ured. Današnji njemački predsjednik, bivši protestantski svećenik i borac za ljudska prava iz DDR-a Joachim Gauck bio je i prvi povjerenik nove ujedinjene Njemačke za upravljanje ostavštinom zloglasnog Ministarstva za državnu sigurnost, poznatije pod kraticom Stasi (Ministerium für Staatssicherheit), bio je i prvi direktor ovog ureda i zato ju narod danas i zna samo pod tim imenom, Gauckov ured (Gauckbehörde). I to unatoč činjenici da se od osnivanja ureda na sam dan njemačkog ujedinjenja 3. listopada 1990. na čelu ove ustanove promijenilo nekoliko voditelja tj. vladinih povjerenika. Joachim Gauck je ovu dužnost obnašao do 2000. kada je ulogu vladine povjerenice preuzela Marianne Birthler, također bivša aktivistica za ljudska prava u DDR-u. Ona je ovu dužnost 2011. predala bivšem novinaru Rolandu Jahnu iza kojega, kao i kod njegovih prethodnika, stoji bogata karijera borca za ljudska prava u DDR-u.

Ustala iz pepela

Nastanak ove jedinstvene ustanove mogao bi se ironično opisati i prvim strofama iz himne države čiju zloglasnu ostavštinu pohranjuje. "Ustala iz ruševina" je bio prvi stih himne Njemačke Demokratske Republike, a isto bi se moglo reći i za Gauckov ured i njegovo "blago". Naime već nekoliko dana nakon pada zida 9. studenog 1989. djelatnici Ministarstva za državnu sigurnost NjDR-a počeli su po naredbi zloglasnog ministra sigurnosti Ericha Mielkea, uništavati Stasijeve spise. Ova akcija, koja se uglavnom odvijala pod okriljem noći, nastavljena je i kad je Mielke nekoliko dana kasnije smijenjen. Stare strukture su jednostavno nastavile izvršavati naredbe koje im je ostavio bivši šef. No borci za ljudska i građanska prava koji su se nakon pada Berlinskog zida polako ali sigurno počeli politički organizirati, načuli su što se događa pa su od početka prosinca 1989. počeli postavljati straže ispred sjedišta Ministarstva za sigurnost u Berlinskoj četvrti Lichtenhagen. Narodni gnjev planuo je 15. siječnja 1990. kada je okupljeno mnoštvo građana provalilo u sjedište ministarstva i opustošilo urede. No tom prilikom nije uništeno mnogo spisa jer prosvjednici nisu došli do prostora u kojima su se spisi pohranjivali.

Pandorina kutija

No već tada su obje političke garniture, i ona zapadna i ona istočna, shvatile osjetljivost pitanja odnosa prema tajnim podacima koje je pohranjivao Stasi. I prva demokratski izabrana istočnonjemačka vlada i zapadna vlada na čelu s tadašnjim kancelarom Helmutom Kohlom su shvatile osjetljivost podataka jer je već i ono malo spisa što je dopalo u ruke javnosti bilo dovoljno za denunciranja i podvale, tim više što je još uvijek cjelokupan aparat Stasija bio aktivan i na sve je načine pokušavao manipulirati javnošću kako bi spasio kožu. Jer istočnonjemački građani su bili gladni istine o monstruoznom aparatu koji ih je desetljećima pratio i zagorčavao im život. U razdoblju najveće aktivnosti na polju domaće špijunaže za Stasi je djelovalo preko 200.000 neslužbenih djelatnika (IM) dakle doušnika iz hobija koji su za džeparac špijunirali kolege s posla, iz sportskog kluba ili čak vlastite šire i uže obitelji. Tijekom 40-godišnjeg postojanja Stasija kao IM je radilo preko 600.000 djelatnika što je za jednu zemlju od oko 17 milijuna stanovnika nevjerojatna brojka. Unatoč tomu političko vodstvo kako istoka tako i zapada je došlo do zaključka da Stasijeve spise treba u najkraćem mogućem roku zatvoriti, smjestiti na sigurno i nakon toga primijeniti "selektivne mjere uništenja". Tadašnji ministri unutarnjih poslova Wolfgang Schäuble (zapad) i Peter-Michael Diestel (istok) zaključili su da je unutarnji mir buduće ujedinjene Njemačke jedino moguć uz jasno podvlačenje crte pod prošlost i - opću amnestiju. Tadašnji premijer NjDR-a Lothar de Maiziere je upozorio na opasnost "linča" u slučaju potpunog otvaranja kartoteke s imenima doušnika Stasija. Schäuble se stoga zalagao za "krajnje ograničen" pristup spisima Stasija. Političari su očito strahovali od posljedica otvaranja "Pandorine kutije". Ove najave političara izazvale su međutim ogromno ogorčenje, prvenstveno kod istočnonjemačkih građanskih inicijativa i žrtava režima tako da je politika popustila i 1991. donijela Zakon o odnosu prema spisima Stasija.

Strah od istine

Zakon se može shvatiti kao kompromis između želja mnogih građana za potpunim otvaranjem dosjea i političara koji su se zalagali za kranju selektivnost. Zakon tako omogućava potpuni uvid u vlastiti dosje kod Stasija, naravno ukoliko on postoji, uz napomenu da moraju biti zaštićeni osobni podaci "trećih" osoba. Dakle sva imena u dosjeu, osim onoga na koga se dosje odnosi, su zacrnjena. No već se u mnogo slučajeva već i po samoj situaciji može otkriti tko je bio taj član obitelji ili kolega s posla koji je policiji dojavio što se to na pojedinom rođendanu ili izletu govorilo protiv državnog vodstva. Dosada je uvid u vlastiti dosje zatražilo 1,5 milijuna građana. No velika većina građana zapravo nije ni htjela znati što se u njihovim dosjeima nalazi. Kod mnogih je očito prevladao strah da bi među onima koji su državi odavali najintimnije podatke mogli prepoznati neku blisku osobu. Zanimljivo je da je broj zahtjeva za uvidom u vlastiti dosje porastao nakon uspjeha filma "Život drugih" koji tematizira sustavno špijuniranje privatnih života građana DDR-a.

Kontrola dužnosnika

Drugi najveći stup javne zadaće Gauckovog ureda je otkrivanje prošlosti osoba zaposlenih u javnim službama, posebice na osjetljivim položajima poput policije ili tajnih službi, ali isto tako i političara i dužnosnika Bundestaga ili pokrajinskih ili lokalnih parlamenata. No nekih zakonskih obveza u svezi s otkrivanjem Stasi-prošlosti nekog djelatnika nema. Tako su neka javna poduzeća svjesno odustala od povlačenje posljedica kod nekih bivših hobi-špijuna. Još uvijek se redovito vode rasprave i nagađanja o tomu koja bi od istaknutih javnih osoba podrijetlom iz DDR-a mogla biti bivši špijun. Od istaknutijih političara tu se ističe Gregor Gysi, jedan od čelnika stranke Ljevice (koja je dijelom proizašla iz Socijalističke jedinstvene partije Njemačke SED, državne partije DDR-a) i o kojem uvijek iznova kruže priče da je prije 1990. kao odvjetnik u Istočnom Berlinu Stasiju odavao tajne svojih klijenata. Zanimljivo je da je jedno nedavno ispitivanja javnog mnijenja pokazalo da čak 35 posto ispitanih građana smatra da političari danas ne bi trebali dati ostavku u slučaju da se otkrije njihova prošlost u Stasiju.

Privatnost iznad svega

No upravo je Gauckov ured osjetljivo pogođen jednom aferom koja je izbila 2007. Tada je objavljena jedna studija koja je pokazala da je i sam ovaj ured, pogotovo u prvom razdoblju djelovanja, dakle pod vodstvom Joachima Gaucka, upošljavao mnoge bivše djelatnike Stasija pa čak i mnoge doušnike. Aktualni povjerenik Jahn je prilikom preuzimanja dužnosti „neizdrživim“ nazvao tvrdnje o 79 uposlenih štazijevaca te je najavio da će učiniti sve da se ured koji mu je povjeren očisti od bivših suradnika Stasija.

No kao što je pokazao i ovaj slučaj, put do potpune istine je težak ako ne i nemoguć. Upravo se oko prava privatnih osoba na zaštitu podataka lome koplja. Naime novinari i znanstvenici mogu također zatražiti uvid u neke osobne dosjee ako je to u interesu javnosti. No pogođene osobe isto tako mogu sudskim putem zatražiti zabranu izdavanja podataka. Najpoznatiji takav slučaj je svakako onaj bivšeg kancelara Helmuta Kohla. On je na sudu izborio zabranu izdavanja spisa o njemu koje su novinari tražili u jeku afere oko tajnih donatora Kohlovim kršćanskim demokratima.