'Možemo živjeti jedni pored drugih, ali zajedno...'
8. srpnja 2014Rešid Dervišević se rodio 1959. godine u selu Dimnići kod Srebrenice. Život ga nije mazio još od malih nogu. Kao dijete u ovom zabačenom selu čuvao je stoku. Kasnije se zaposlio u obližnjem rudniku Sase. Bio je vrijedan rudar i dobar omladinac pa su ga slali na omladinske radne akcije s kojih se uvijek vraćao sa značkom udarnika.
„Živjeli smo lijepo i mirno“, priča Rešid: „Sjećam se radne akcije u Sloveniji, bili smo kao jedan, nitko nije pitao što sam ja Rešid, što je onaj Marko ili drugo. Odjednom je to sve puklo, kao da se nešto prolomilo. Često se pitam: zar je to moralo tako biti? Sjećam se, recimo, neposredno prije rata žena jednog mog poslovođe Srbina se ubila skočivši u rudarsko okno vertikalno duboko više od 60 metara. Jedan kolega Alić i ja smo se uz pomoć konopa spustili kako bi izvadili njezino tijelo ni jednog trenutka ne razmišljajući o tome da je to stari rudnik i da se može svakog časa obrušiti i nas zatrpati. Onda je došlo zlo. Uvjeren sam da je to dugo pripremano jer samo po sebi nije se preko noći moglo dogoditi toliko zla“.
Preživio Srebrenicu
Rat je Rešid proveo u Srebrenici. U gradiću, stiješnjenom između brda, prije rata jedva da je bilo dovoljno mjesta za desetak tisuća stanovnika.
U ratu nas je u Srebrenici bilo više od 40.000, priča Rešid i nastavlja: „Nemaš struje, nemaš vode za piće, nema ni one da se možeš oprati, nema hrane. Kad su počeli dolaziti konvoji pomoći, strogo su kontrolirani od srpske vojske i politike. Hranu nisu propuštali tako da su nam dolazile recimo peći tzv. bubnjare i slične beskorisne stvari. Najgore je bilo kad nemaš soli, bez soli lagano umireš. Bukvalno se vodila borba za goli opstanak. Sol za posipanje puteva smo sakupljali pa iskuhavali i stavljali u hranu. Danas na primjer jedeš nešto tako posoljeno, drugi put ne soliš da se uštedi. Snalazili smo se kako je tko znao, kuhali smo koprivu i druge trave pa jeli. Bilo je nekih koji su umrli od gladi jer su imali velike obitelji, a nisu se mogli snaći. Nije bilo lijekova i sanitetskog materijala, ranjenici su umirali, recimo, jer su iskrvarili. Nije bilo krvi za transfuziju, a Srbi nisu dozvoljavali da se ranjenici evakuiraju.“
„Koga si ti sve izgubio u ratu“, pitamo Rešida.
„Izgubio sam brata, dva bratića, strica, ujake, nećake ..., negdje oko 60 članova što bliže, što dalje obitelji. Zahvaljujem samo Bogu da su mi djeca bila mala, najstarije je imalo oko sedam godina, tako da su preživjela, vjerovatno da su bila starija ne bih ih danas imao,“ govori Rešid sa suzama u očima.
U tom krvavom užasu, svakodnevnom granatiranju, bez vode, hrane, stiješnjen na malom prostoru narod nije gubio duh i nadu, znamo za neke organizirane vidove zabave. Kako je to bilo moguće, pitamo Rešida.
„U svakom zlu nađe se i nešto dobro. Oraganizirale su se zabave, turniri u malom nogometu, ljiljanijada kao neka vrsta narodnog natjecanja...Na žalost i neprijatelj je to znao. Negdje početkom 1993. godine, kada smo smatrali da će rat ubrzo prestati, organizirali smo malonogometni turnir gdje sa našlo puno gledatelja. Na samo igralište palo je nekoliko granata. U mahu je poginulo 74 i ranjeno oko 100 civila. O tome se dugo nije ni govorilo i tek prije koju godinu se to počelo obilježavati. Inače ja sam uvjeren da brojka od 8.372 ubijena u padu Srebrenice nije točna niti konačna. Bilo je obitelji koje su čitave stradale i nema tko prijaviti njihov nestanak. Pokazuje se to već sada kada je ukopano u Memorijalni centar 6.066 tijela, a više od 4.000 već je pronađeno i čeka se identifikacija,“ govori Dervišević.
Rešid se u srpnju 1995. godine, bježeći iz Srebrenice kroz šumu, uspio domoći slobodnog teritorija i doći u Tuzlu. O tome kaže:
„Kada sam krenuo na put od hrane sam imao samo 250 grama šećera u džepu. To mi je uz malo vode pomoglo da preživim tih osam dana za koliko sam imao sreću da stignem do Nezuka. Neki su putovali i pet-šest mjeseci. Svojim očima sam na tom putu smrti vidio svašta, koliko je ljudi samo poginulo. Čuda neviđenih je bilo, bacali su na nas bojne otrove od kojih su ljudi ludjeli, halucinirali. Svo vrijeme su nas tukli granatama.“
Do mirovine tražeći mine
Po završetku rata Rešid Dervišević je demobiliziran nakon što je jedno vrijeme bio profesionalni vojnik. 1997. godine završava šestomjesečni tečaj za razminiravanje i od tada je donedavno radio jedan od najopasnijih poslova na svijetu - čistio je minska polja.
„Prvi moj zadatak bilo je čišćenje od mina prostora jednog izvorišta u selu u koje su se trebali vratiti Srbi. Moj prvi susret i kasniji rad s tim ljudima bio je krajnje korektan, kako s moje tako i njihove strane. Nije bilo, kako bi rekao, nikakve pomisli na osvetu. To je, kao što znate, u cijeloj Bosni tako. Nikada niste čuli da je recimo netko otišao negdje kako bi se osvetio za gubitke svojih najmilijih, a toliko je ljudi nevinih ubijeno, čak su i mnogi nekažnjeni zločinci poznati. Osvete nema, što je dobar znak da je dobrim dijelom oprošteno, ali se zaboraviti ne smije. Ne smijemo zaboraviti, stalno moramo, posebno mlađe, podsjećati na to šta se dogodilo, jer ako zaboravimo, zlo će se ponovno dogoditi,“ kaže Rešid.
Od prvog puta pa sve do danas, svakog srpnja, Rešid Dervišević je u koloni „Marša mira“ koja se u znak sjećanja obrnutim smjerom kreće stazom smrti iz 1995. godine. Pitamo ga šta doživljava tih dana:
„Dva-tri mjeseca prije polaska na marš počinje nervoza, ne mogu spavati, budim se u polusnu i vidim ponovno one slike užasa što sam ih gledao u srpnju 1995. godine. Ponekad se probudim sav u znoju i ne mogu doći sebi, nije mi jasno jesam li to sanjao ili mi se to opet događa. Razlika od tog puta smrti je samo u tome što se na ovom ne puca i ne gine. Emocije i sjećanja naviru i ne mogu se suzbiti... Gdje sam se posljednji put vidio s bratom, gdje sam posljednji puta vidio susjeda... Po dolasku s marša u Potočare osjećaji su podijeljeni. Bol i tuga naviru jer oko sebe vidim samo bijele nišane umijesto dragih lica ljudi s kojima sam se družio, s kojima sam radio i koje sam izgubio: brata, bratiće, rodbinu, prijatelje, susjede,... Prvo što tada učinim je da odem na grobove mojih najmilijih. S druge strane sam zahvalan Alahu što mi daje snage da ja taj put prijeđem ponovno. Ne govorim to zbog fizičkog napora koji je s godinama sve veći, već zbog onog unutarnjeg proživljavanja koje ima svatko tko je to doživio u stvarnosti i ponovno proživljava hodajući tom stazom, čija svaka stopa čini se da je krvlju natopljena.“
Rešida na kraju pitamo kakva je budućnost, može li u BiH ponovo biti zajedničkog života? On ovako odgovara:
„Možemo živjeti jedni pored drugih, a zajedno...,“ odgovor ostaje nedorečen i Rešid nastavlja: „Povjerenje je izgubljeno, teško ga je povratiti. Gospodarstvo nam u tome najviše može pomoći. Jaka ekonomija - da svi radimo, da imamo posla. Tako će biti manje priče i razmišljanja o politici, ljudi će biti zadovoljniji i svih problema će manje biti.“
Na kraju Rešid Dervišević javnosti želi poslati poruku iskustva svih Srebrenčana iz takozvane „zaštićene zone“:
„Ne dozvolite nikad da vas UNHCR hrani i UN brani. Srebrenica je odgovor zašto.“