Moja Europa: što je na kocki

Kada sam u listopadu 1994. došla u Berlin, tek što sam bila diplomirala na sveučilištu u Tirani, sanjajući o tome da budem intelektualaka na njemačkom govornom području, slutila sam doduše da ću zbog toga kod sebe morati puno toga promijeniti, no nisam mogla ni sanjati koliki će to biti kulturni šok.

Prvo: hladnoća. Na Sredozemlju je još bilo kasno ljeto, u Berlinu - mraz. Bio je to tzv. skok u hladnu vodu ili bolje, u hladan zrak u Berlinu. To je Istočni vjetar, rekoše mi odmah, onaj kojim se ne šire ni mirisi niti boje i koji ograničava smisao za modu. Jer, njemu možete prkositi samo u debelim jaknama, šalovima, kapama i puloverima - i kaljevim pećima i podrumima punim ugljena, u zgradama čije fasade su još pune rupa od metaka iz posljednjeg rata.

Ali, u Berlinu je bilo nečega zbog čega sam bila spremna prihvatiti hladnoću sa svim njenim manifestacijama. Prvi put u životu mogla sam se slobodno kretati po gradu i kad se smrači. Na ulici se za mnom nitko nije okretao, nitko me nije napadao. Nije bilo dobacivanja, onih svlačećih pogleda, nikakvih prijetnji i pipanja nepoznatih muškaraca. Usred noći u podzemnoj željeznici ili na biciklu kroz park Tiergarten  - osjećala sam se sigurno. Muškarci koji imaju moć - službenici, policajci, profesori - nisu mi ulijevali strah. I nitko nije širio prijeteće glasine o mojoj "časti" i "moralu". Više nisam bila samo lutajući objekt muške požude! Čudno. Upravo suprotno od onoga što mi je osamdesetih i devedesetih godina bilo poznato u izoliranoj, komunističkoj i postkomunističkoj Albaniji. Mlade žene poput mene imale su mira samo u svoja četiri zida i u uskom krugu prijatelja.

Život pod zaštitnim oklopom

Djevojčice su odmalena naučile rasplagati potrebnim "instrumentima" kako bi opstale u tom krajnje neprijateljskom okruženju: neupadljiva odjeća, sumoran izraz lica, agresivan odbojan pogled, vječito laviranje i izbjegavanje, emocionalna manipulacija, licemjerje, nikada nemoj reći što misliš, nikada ne otkrivaj intimu, uvijek odlučno negiraj bilo kakvu optužbu. To je bio jedini način kakvog-takvog opstanka u nemilosrdnoj, fizički i psihički apsolutnoj dominaciji svega muškog, inače poznatog kao patrijarhat. Bio je to neprestani, iscrpljujući rat između muškaraca i žena. U takvim okolnostima može se ostvariti samo djelić kreativnog potencijala. Bilo je opasno, depresivno, bilo je vrlo ružno i vrlo dosadno.

Bile su potrebne godine dok nisam mogla vjerovati slobodi u Njemačkoj, dok nisam polako počela odbacivati svoje sofisticirane instrumente i bila u stanju razviti opušten, iskren, normalan odnos prema muškarcima. Dok nisam shvatila da u ovoj zemlji mlada žena, da bi napredovala, ne mora imati "zaštitnike": poznatog oca, utjecajnog muža, posesivnog zaštitničkog ujaka, snažnu braću ili nekog takvog - već da su joj potrebne samo njene kritičke sposobnosti, emocionalna inteligencija i moralna hrabrost. Jer, borba se ovdje vodi jezikom i znanjem, a ne šakama.

Najbolji od svih svjetova

Za nas žene, ovaj ovdje je najbolji od svih svjetova. A društvo u kojem se žene osjećaju ugodno i u kojem se mogu slobodno kretati, dobro je za sve. Razlog zbog kojeg je Zapad kao magnet za toliko mnogo, posebno mladih ljudi iz patrijarhalnih društava, uvijek je isti: sloboda žena i uvažavanje ženske osobnosti.

Životna smjelost žena uljepšava svijet, čini ga uzbudljivim, blistavim, veselim mjestom - genijalnost, marljivost, hrabrost, mjera i osjećaj za takt, lakoća i utjeha, mudrost, odanost i savjesnost svih sestara, majki, prijateljica. Afrodite, Atene, Amazonke, Marije i Magdalene: sve one ovdje mogu biti ono što jesu, mogu se ostvariti, dati sve od sebe, mogu živjeti smislene, ispunjene živote.

U posljednje vrijeme, dok slušam o sve češćim napadima na mlade žene, srce mi krvari. Jer, ja vrlo dobro znam kakva opasnost prijeti kada se žene nađu pod pritiskom i kada su prisiljene da se zaštite oklopom. Takav život više nije vrijedan življenja. Ne samo za žene, nego za sve članove društva.

Kako štititi slobodu žena? To će biti vrlo važno pitanje u narednim godinama, za politiku i društvo u cjelini. Društvo koje nije u stanju ili ne želi svoju „meku silu" braniti - ako je to nužno -  i „tvrdom silom", osuđeno je na kulturnu propast. Naše bake su bile na barikadama. Ja sam svakog trenutka spremna učiniti to isto. Radi se o jednoj od glavnih civilizacijskih tekovina Zapada.

Albanska književnica Anila Wilms od 1994. živi u Berlinu. 2012. je izašao njen prvi roman na njemačkom: "Albansko ulje ili ubojstvo na ulicama Sjevera".