Moja Europa: Moj strah

Istanbul, Bruxelles, opet Istanbul, Nica, Saint-Étienne-du-Rouvray, Würzburg, Ansbach, München, Berlin. U normalnim okolnostima te gradove povezujemo s pojmovima kao što su ljetovanje, šoping ili šetnja gradovima. Tako bi barem bilo u uobičajenim, mirnim vremenima. Na nesreću dakle to nije tako u ovoj smjeni godina s 2016. na 2017.

Nova godina je obično dobar trenutak da se s optimizmom očekuje budućnost i da se zaželi uspjeh članovima obitelji, prijateljima i kolegama u nakanama koje imaju.

Podmukla ubojstva, patnje koje je izazvao ovaj užasan sukob vjera i civilizacija, kultura i jezika, država i naroda: vrlo je teško, ako ne i nemoguće formulirati dijagnozu bolesti kroz koju upravo prolazi čovječanstvo. Kao što internet ne poznaje granice i jezike, tako je i za tajne i sigurnosne službe jednostavno nemoguće potpuno spriječiti opasnost i podmukle napade frustriranih i prevarenih koji u ime boga kakav ne može postojati, dižu u zrak i sebe i ljude oko sebe.

Što donose izbori 2017?

A tu su i političari koji više nego ikad ranije imaju zadaću pružiti svojim građanima sigurnost kada oni idu na posao ili putuju na odmor. I to su građani koji svojim izbornim listićima moraju dati svoje povjerenje onim političarima koji pažljivo i s vizijom teško rade na zadaći uspostave mira u ovim tako krhkim i nesigurnim vremenima.

Tako mora biti. Iako ništa ne mora biti, ako nitko to ne želi. Zato mislim da klizimo u godinu koja će biti još strašnija od ove protekle.

Nakon odluke o Brexitu i izbora Trumpa u 2016., Europu u 2017. očekuje Nizozemska, Francuska i Njemačka. Izbori u tim zemljama su i odluke građana: za nacionalne države i diskriminaciju stranaca ili za poboljšanje pravnog temelja za politiku doseljavanja i za europsku suradnju u ratu protiv terora.

Nema odgovora na nemoć

Ta bolest koja je zahvatila čovječanstvo ne poznaje niti proroke niti liječnike. U našem neznanju nas ne mogu zaštiti nikakvi političari ili tajne službe: od onoga tko misli da se s jednim kamionom ili bombom na tržnici treba osvetiti za svoju nesreću što pripada takvoj vjeri ili takvoj državi. On je takav kakav jest.

Za tu oluju koja može izbiti bilo kada i bilo gdje, u robnoj kući, nogometnom stadionu, kolodvoru, u stambenoj četvrti ili na nekom javnom prostoru nema tog sociologa, filozofa i pogotovo pisca koji će imati dovoljno znanja ili moći da bi našao pravi odgovor na bespomoćnost. A to pušta da ljudi izgube i posljednju nadu da nađu nešto što bi se doista moglo zvati "čovječno".

Strah kao dio života

Naš europski, zapadni koncept civilizacije je napadnut od nekog drugog svijeta. To su u tu svrhu pripremljeni ili manipulirani pojedinci, bilo da su to izbjeglice ili opasne osobe koje su odrasle u Europi, ali koji joj ipak žele zadati udarac. Bilo gdje i bilo kad. U godini koju ostavljamo iza nas ili u onoj u koju sada stupamo.

Time je strah neodvojiv dio našeg života. I njemački predsjednik Gauck je u svom obraćanju rekao da se mi ne trebamo bojati: "Mi osjećamo strah, ali: strah nas ne obuzima. Mi osjećamo nemoć, ali: nemoć nas ne obuzima. Mi osjećamo srdžbu, ali: srdžba nas ne obuzima."

Koje olakšanje. I strah. Jer baš je taj strah ono što izvire na površinu u svakom govoru, također i kod prvog građanina moje zemlje.

Zato: zbogom strahu godine 2016! Dobrodošao strah godine 2017.

Književnik Beqë Cufaj je rođen u Dečanima 1970. i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćeri u Degerlochu kod Stuttgarta. Između ostalog objavljuje eseje i kolumne u Frankfurter Allgemeine Zeitungu i Neue Zürcher Zeitungu. Nedavno je objavio i svoj roman "projekt@party" u nakladničkoj kući Secession.