Moja Europa: Stranci u Njemačkoj - i mi smo dio naroda

Na sam dan parlamentarnih izbora u Njemačkoj, novoizabrani član Bundestaga i jedan od vodećih političara desno ekstremne Alternative za Njemačku (AfD) Alexander Gauland iskoristio je priliku i zaurlao pred TV kamerama: „Vratit ćemo si našu zemlju natrag!".

O tzv. „ljutitom građaninu", ljutitom Nijemcu se mnogo govorilo posljednjih godina. Ono što se izvan Njemačke percipira kao „German Angst" („njemački strah") se u međuvremenu pretvorilo u „njemački bijes". Strah je očito emotivno stanje koje Nijemcima pruža opravdanje za sve vrste pogrešnog ponašanja.

O onima od kojih vođe AfD-a žele povratiti Njemačku je jako malo toga rečeno. U Njemačkoj je javni diskurs o useljavanju u pravilu kaskao za društvenom realnošću. No, zemlja je mnogo raznovrsnija nego što to političari misle.

U zastupničkom klubu demokršćanske Unije CDU/CSU u novoizabranom Bundestagu je svega 2,6 posto zastupnike koji nemaju njemačko porijeklo. Čak je i kod AfD-a ovaj postotak tri puta veći. No obje brojke pokazuju da su useljenici kao društvena grupa, blago rečeno, marginalizirani. Njemački gradovi su u međuvremenu mnogo raznovrsniji: ovdje je svaki četvrti stanovnik s useljeničkom pozadinom.

Ograničena politička snaga

Prije šest desetljeća, kada su u Njemačku počeli pristizati prvi „gastarbajteri", zakononodavci su se pobrinuli da se pridošlicama onemogući pristup njemačkom državljanstvu. Nasuprot tom razdoblju, danas polovina od oko 20 milijuna građana Njemačke s useljeničkim korijenima, posjeduje njemačku putovnicu.

Unatoč tomu njihova je politička moć ograničena. I politika i široka javnost su zapeli u slijepoj ulici i još uvijek radije pričaju o useljenicima i o tomu što im ponuditi umjesto da razgovaraju s predstavnicima manjinskih grupa u zemlji i suoče se s njihovim problemima i zahtjevima. No treba isto tako reći da useljenici i dalje ne djeluju homogeno što utječe na to da nedovoljno koriste demokratske strukture koje bi pomogle ostvarivanju njihovih interesa.

U međuvremenu je u njemačkim medijima postalo pravilo da o useljenicima na okruglim stolovima raspravljaju postariji muškarci bez useljeničkih korijena. Tipičan predstavnik ove grupacije je već spomenuti Alexander Gauland. Umjesto da mu se jasno da do znanja da je svojim ispadima već u izbornoj noći prešao sve granice, njega se poziva u jednu od najgledanijih TV rasprava na javnom servisu i to na 27. godišnjicu ujedinjenja i to kako bi govorio o nacionalnim identitetima. I ponovno na ovu TV raspravu nije pozvan niti jedan predstavnik manjina kako bi se svojom autentičnom perspektivom suprotstavio nastupu Alexandera Gaulanda.

Njemački mediji se isto tako nisu pretjerano potrudili kako bi razotkrili nove ekstremiste. U protivnom: desno ekstremnoj stranici je pošlo za rukom da u velikim dijelovima njemačkog medijskog prostora zauzme neproporcionalno velik prostor. Time se ekstremne pozicije, koje bi još do prije dvije godine bile potpuno neprihvatljive, čine društveno prihvaćenima. A glasovi useljenika i njihovih nasljednika se i dalje ignoriraju.

Mnoga njemačka djeca posjeduju useljeničke korijene

No njemačka realnost je odavno potpuno drugačija. Svaki drugi prvačić u hamburškim osnovnim školama je stranog porijekla. I umjesto da se priprema teren za jedno koherentnije društvo, Njemačka se usredotočuje na pitanja nacionalnog identiteta i na to kako umiriti ljutitih 13 posto birača AfD-a. Time se AfD-u poklanja pozornost koja joj je zapravo isprva i pomogla da dođe do izbornog uspjeha.

Ne tako davno, prije uspona AfD-a, njemačka kancelarka je pokušala odati priznanje naporima useljenika u stvaranju boljitka i prosperiteta Njemačke. Bila je svjesna toga da će njezina, toliko kritizirana, izbjeglička politika postati uspješna jedino ako se spoznaja o Njemačkoj kao uspješnoj useljeničkoj zemlji ureže u nacionalnu svijest.

Ona je zato 2015. pozvala stotine aktivista, bivših „gastarbajtera" i njihove djeca u kancelarski ured kako bi proslavili 60 godina od početka planskog useljavanja „radnika gostiju" iz Italije, Turske, Grčke, bivše Jugoslavije. Angela Merkel je zadobila povjerenje kod mnogih i probudila nadu kada je tom prilikom ustvrdila: „Vi ste isto tako dio Njemačke kao i svi ostali koji ovdje žive". Bez svojih useljenika Njemačka danas ne bi bila tako dobrostojeća.

Građani drugog reda

I unatoč tomu je uspon AfD-a posljednjih dvije godine odveo kao suprotnoj reakciji unutar njemačkog javnog diskursa. Angela Merkel, koja strahuje od gubitka konzervativnih birača nije bila u stanju spriječiti ovaj proces. I tako smo bili prisiljeni nešto naučiti: naši glasovi vrijede manje. Moja generacija, kako se čini, mora prihvatiti da je demokracija nešto što za nas ne vrijedi.

Dugo je trebalo da se Njemačka oprosti od svog ius sanguis, dakle načela po kojem je Nijemac samo onaj tko ima njemačko porijeklo, i da nam, unatoč stranoj krvi, da pravo da i mi postanemo Nijemci. Tako smo nastali mi „Novonijemci". No AfD je pronašao načina da se suprotstavi i ovom pojmu. Tijekom predizborne kampanje su osvanuli AfD-ovi plakati na kojima je stajalo „Novonijemci? Ne trebaju nam, radije ćemo ih raditi sami" iznad čega se nalazila fotografija trudnice.

Isprva je desno ekstremni pokret tvrdio da se njemačka politika više ne bavi njemačkim narodom. No došlo je vrijeme da „Novonijemci" poruče: naši roditelji su bili samo „gosti- radnici" ali ne i „gosti-građani". Izborno pravo im je bilo uskraćivano na svim razinama. No njihova djeca nisu „stranci s njemačkom putovnicom", kako nas desni ekstremisti rado nazivaju. I mi smo narod.

Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska spisateljica, autorica kazališnih predstava i novinarka. Rođena je u Weiblingenu u obitelji hrvatskih useljenika. Trenutno ivi u Heidelbergu. Nedavno je objavila knjigu pod nazivom: „made in Germany – što je njemačko u Njemačkoj" u kojoj tematizira pitanje identiteta Njemačke kao useljeničke zemlje.