Moja Europa: Nacionalna kampanja unatoč globalnim problemima

Inozemstvo i EU su rijetko bili u fokusu neke izborne kampanje, to pogotovo vrijedi za kampanje Angele Merkel. Usporedba s prošlim predsjedničkim izborima u Francuskoj i temama Emmanuela Macrona je razočaravajuće – čini se kao da su ovdašnje stranke htjele da njihovi birači vjeruju da je Njemačka ostala provincija. I to unatoč činjenici da „nacija", kojoj se političari očigledno najviše obraćaju, u vrijeme globalizacije više ne može regulirati „samo za sebe" niti jednu bitnu oblast života.

U mojoj rodnoj Poljskoj su se mediji pak fokusirali na pitanja vanjske politike u kampanji. Zanimanje za izbore za Bundestag je ionako veliko. Na primjer, poljski javni radio će u nedjelju prvi put uživo prenositi atmosferu u Njemačkoj neposredno poslije izbora. Ali što to točno zanima Poljake?

Od jeseni 2015, otkako je u Varšavi na vlasti PiS, kurs prema Berlinu je zaoštren. Mnogi promatrači to više vide kao unutarnju politiku nego kao mudru strategiju usmjerenu na međunarodni uspjeh. Ipak, u poljskoj javnosti postoji značajna podrška ovom kursu (i odgovarajućoj retorici!).

Čini se kako postoji čitav niz konkretnih pitanja o njemačko-poljskim, europskim i međunarodnim temama, na koja se mora naći odgovor. Pri tom se Poljaci često osjećaju neshvaćenima. U to na primjer spada pitanje odnosa s Rusijom. Mnogi građani Poljske osjećaju strah, ne samo zbog trenutnog konflikta u Ukrajini. Čini se da se u krajnjem slučaju jednostavno oslanjaju na vojnu snagu.

Zbog toga je obećanje Martina Schulza, kancelarskog kandidata SPD-a, da će se pobrinuti za povlačenje američkog nuklearnog oružja iz Njemačke, negativno odjeknulo čak i u takozvanim ljevičarskim krugovima u Poljskoj. Slično se reagira i na najave SPD-a (i, naravno, Zelenih) da neće povećati vojni budžet.

Drugi primjeri su: klimatske promjene, obrat u prometnoj politici, plinovod Sjeverni tok 2, odnosi između EU i SAD i naravno pitanje izbjeglica, uključujući i borbu protiv uzroka izbjeglištva. Iza ovih pragmatičnih aspekata, međutim, krije se nešto što bih smjestio u oblast socijalne psihologije.

Krajem ljeta u Varšavi je bilo vrlo mnogo plakata s drastičnim slikama i sljedećim tekstom: „Nijemci su ubili milijune Poljaka i uništili našu zemlju. Nijemci, za to morate platiti". Takvih plakata je bilo i na engleskom, a to otkriva namjeru da cijeli svijet treba znati tko je prolijevao krv i tko je za to kriv. Bilo je i dvojezičnih TV spotova i kampanje u društvenim medijima.

Usprkos značajnim naporima, izgleda da je propalo zajedničko poljsko-njemačko suočavanje s prošlošću, posebno s užasima Drugog svjetskog rata i okupacijom Poljske od strane nacističke Njemačke. Sjećanja na koncentracijske logore, svakodnevni teror i strah koje su doživjeli stanovnici Poljske, još uvijek opterećuju mnoge. Ta sjećanja i danas imaju destruktivan utjecaj na svakodnevni život. U posljednje vrijeme su sve glasniji oni koji izražavaju osjećaj da reparacije nisu bile dovoljne – spomenuti plakati su upravo zbog toga bili na ulicama. Čak i ako aktualna vlada manipulira prošlošću s kojem se nije valjano suočilo, to ne znači da se s tim pitanjem ne bi trebalo suočiti.

U takvom raspoloženju mnogi u Poljskoj prate izbore u Njemačkoj. S obzirom na latentni strah od Alternative za Njemačku, kao i nedostatak povjerenja u Martina Schulza i čitav SPD, Angela Merkel se često smatra najboljim izborom. U jednom intervjuu, ministar vanjskih poslova Witold Waszczykowski je rekao da je EU „institucija koja (...) svojim članicama pruža razne instrumente za provođenje vlastitih nacionalnih programa i nacionalnih interesa".

Tu postaje vidljiv stvarni paradoks. Svi ti „poljski" interesi na izborima za Bundestag u Njemačkoj su međunarodne, globalne prirode. Kao takve, njih ne može zadovoljiti samo Njemačka niti samo Poljska. Istodobno, podrška Poljaka Angeli Merkel zapravo je podrška ostanku u provincijalnom, odnosno nacionalnim političkim strukturama i načinima razmišljanja.

Kako se ovaj paradoks može riješiti? Kao uvjereni Europljanin, vjerujem da nacionalno naslijeđe treba prevladati, a nacionalne države kao glavne aktere europske politike treba zamijeniti nadnacionalnim institucijama.

Ali sve dok ne postoje političke snage koje će se kod birača zalagati za ovaj alternativni put, mi ćemo se vrtjeti u krug. To je začarani krug u kojem se samo produbljuju napetosti između pojedinačnih država u Europi. Štoviše, bojim se da napetosti neće ostati samo na političko-diplomatskoj razini, nego će utjecati i na mnoge pojedince.

*Stanislaw Strasburger je 1975. rođen u Varšavi. Djeluje kao pisac i kulturni menadžer. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.