Europa s dvije brzine
9. rujna 2017
Provela sam ovo ljeto u Dalmaciji. U Dalmaciji se još njeguje stil života tipa "pomalo" - polako, bez žurbe. "Pomalo" je riječ koja mediteranski način života čini opipljivim. Portirikanski pjevač Luis Fonsi je ove godine od tog stila napravio ljetni hit: "Despacito". To je španjolski „pomalo". U Njemačkoj, riječ kao što je "pomalo" zapravo ne postoji.
Kancelarka Merkel rado govori o Europi dvije brzine. Pritom previđa koliko se ove regije mijenjaju – i pored opuštenog životnog gesla. Za samo dvadeset godina, u Sredozemlju se promijenilo toliko toga! Kako se uopće iz Njemačke, u kojoj već dvanaest godina vlada zastoj i u kojoj ni brzog interneta još nema u svim krajevima zemlje, o regiji u kojoj se turbokapitalizam može širiti gotovo bez otpora, može govoriti kao o "sporoj Europi"?
Nema više melankolije
U redu, bogati sjeverni Europljani svojim megajahtama brže stižu do najljepših uvala i brže kupuju najljepše vikendice. Točno je: njemačke i austrijske firme su bile brže: dm, Bipa, Kaufland, Lidl, Bauhaus... sve one su već tamo. Zaposleni u tim radnjama nisu uvijek tako brzi. Moraju li to uopće biti kada rade za minimalac od oko tri eura – dok proizvodi koji se prodaju imaju istu cijenu kao u Njemačkoj?
U Splitu, jednom od najljepših gradova u zemlji, u kolovozu domaće stanovnike morate tražite sa svijećom. Šest kreveta za turiste ide na jednog domaćeg, kaže statistika... Mramorni gradovi poput Dubrovnika ili Splita su sada kulise za Igru prijestolja, a uskoro će biti i za drugi dio filmskog hita Mamma mia. Zemlja koju su osvojile šetačke vojske putnika.
Šta još kazati o ulasku brzog života u navodno sporiju Europu? Ah, da, zapadnjačka opsjednutost ljepotom. Bilo da je riječ o muškarcima ili ženama, čak i ozbiljne novine ljeti traže najljepše tijelo Jadrana: kult tijela sa L-carnitinom, i to turbobrzinski. Nema glumice koja se ne bi pokazala na Instagramu, na suncu, u pozama koje ilustriraju njezinu čeličnu volju za treniranje.
Zapadna poruka iza toga: slavenska melankolija je ukinuta. Zar nismo svi lijepi, privlačni, poželjni? Poslovna umreženost je kao model druženja stigla i do jugoistočne Europe. Svi postavljaju hashtagove na engleskom: mi smo dio svjetske zajednice, yeah! Tko još hoće biti dio spore Europe, nego, ako može, 'ajmo na sajam mode u Düsseldorfu... Yeah! Like!!
A gdje su domaći?
A opet, jedan britanski turist se na svom putopisnom blogu žali: "Što me nervira? Ovdje mogu piti pivo samo s Nijemcima – gdje su domaći?" Oni vjerojatno na sezonskim ugovorima peru njegovu posteljinu. Moji prijatelji tamo dolje tijekom čitavog kolovoza nose na grbači taj turistički boom, dok moji prijatelji ovdje gore za samo sedam noći u hotelu potroše mjesečnu plaću mojih prijatelja dolje. Možda je Merkel sa svojom "Europom dvije brzine" zapravo mislila da sjevernjaci brže troše svoj novac nego što južnjaci mogu svoj zaraditi.
Prije više godina je strašna ideja jednog hrvatskog političara kružila po medijima: "Ne šaljite djecu na studij, prat će posteljinu sjevernih Europljana." To nije bila satira – čovjek je bio mrtav ozbiljan. Ljudi su još uvijek ponosni. Oni žele više. Ali, nudi im se malo, a put do pravog blagostanja je za normalne ljude trnovit. Kad god se uvede neki oštar zakon, na primjer, fiskalizacija, vlada tvrdi da je to europski standard. Ne pamtim kada sam od slastičara u Njemačkoj dobila otisnut račun za sladoled. Možda su srednja preduzeća u Njemačkoj brža zbog toga što država malim obrtnicima tu i tamo ostavlja poneku rupu u zakonu. To ne smije reći naglas. Ali...
Europa - jedan kontinent
U starom centru Splita ima luksuznih lokala u kojima tanjur tjestenine stoji 30 eura. A istovremeno čitam da, usred žege stoljeća, u najvećoj splitskoj bolnici, recimo, na odjelu za pneumologiju, nema klima-uređaja. Pred očima mi se ukazuju plućni bolesnici koji se na ovoj vrućini bore za zrak i leže pod svojim bijelim plahtama koje ne znam tko i za koji novac pere.
Jedne večeri, odmah iza naselja u kojemu žive moji prijatelji, drveće je gorjelo brzinom koju vatrogasci nisu mogli pratiti. Turisti prave selfije s plamenim zalaskom sunca, dok se domaćini bore s plamenom, a slabo opremljeni vatrogasci stalno moraju odvagivati koji od brojnih požara prije gasiti.
Ne znam je li Merkel to misli kada govori o Europi s dvije brzine. Znam samo da u ovoj Europi prioritet mora biti zajedničko dobro. Život građana ovog kontinenta, a ne život turista na godišnjem odmoru. U protivnom se Europa ne treba čuditi što nacionalisti koriste osjećaj građana da nikoga nije briga za njih i da govore kako bi oni bolje vladali. I u ovom pogledu nismo Europa dviju brzina, već smo – jedan kontinent.
Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska spisateljica, kazališna autorica i novinarka. Rođena je u Waiblingenu kao kćer hrvatskih doseljenika u Njemačku. Trenutno živi u Heidelbergu. Nedavno je objavljen njezin roman "Made in Germany - Što je njemačko u Njemačkoj?" U njemu tematizira pitanje identiteta Njemačke kao useljeničke zemlje.