Moja Europa: Njemačka - Poljska, pomirenje 2.0

Mislili smo da je sve to davno za nama. Rat, užasna prošlost koja tako dugo nije htjela završiti, ali onda je ipak postala prošlost. "Čovjek s prošlošću" - kad tako nešto kažemo, slušatelj odmah sluti da se tu ne krije nešto dobro, nego nešto problematično ili zlokobno.

I sa tim zlom pred očima smo ipak uspjeli - i sa hladnim ratom i Berlinskim zidom - sačuvati mir u Europi nekoliko desetljeća. Barem mir u smislu ne-rata koji je ponekad izgledala kao mir groblja. Kasnije je došla Bosna, da. Kosovo, također i to. Na koncu Donbas, Donbas, Donbas i nikad kraja. Ali ipak: Europa je ostala pošteđena još jednog, velikog sukoba sa milijunima mrtvih.

Tako je to bilo i između Njemačke i Poljske. Mislili smo da je rat tako daleko. Promatrali smo kako se Njemačka postepeno, također i pod pritiskom izvana, suočava sa svojom prošlošću. Vidjeli smo da se sklapa na desetine tisuća njemačko-poljskih brakova. Slušali smo da trgovinska razmjena Njemačke i Poljske krši jedan rekord za drugim.

Ali sad su u Poljskoj bili njemački predsjednik Steinmeier i ministar vanjskih poslova Gabriel. Njemački predsjednik je posjetio Sajam knjiga u Varšavi. Potiho se čulo kako su to bili veoma teški posjete. I da su baš zato tako važne.

Ali istovremeno neki poljski časopisi objavljuju naslovne stranice na kojima je predsjednik Vijeća EU Donald Tusk (omiljeni neprijatelj ove poljske vlade) prikazan u uniformi Wehrmachta pored kancelarke Angele Merkel (u civilu). Opet je uobičajena optužba "poslušan prema Nijemcima". Tusk je već u izbornoj borbi prije dvanaest godina morao okusiti koliko je opasno "igrati na njemačku kartu": njegovi protivnici iz stranke Jaroslawa Kaczynskog su na velika zvona objesili činjenicu da je Tuskov djed (nakon zatočeništva u njemačkom koncentracionom logoru) bio prisiljen služiti u njemačkoj vojsci. Tusk je izgubio izbore.

I danas neki političari u Varšavi i neki publicisti interesnu zajednicu Njemačke i Poljske zamijeniti "zajednicom sukoba". Utoliko je još važnije podsjetiti što su mnogi muškarci i žene učinili za razumijevanje među ovim narodima i to često makar su bili svjedoci Svjetskog rata, a često su na ovaj ili onaj način bili i žrtve nacističkog režima.

Škrinja blaga pomirenja i razumijevanja

Slučajno su baš sad objavljene dvije knjige koje su davno bile planirane koje pišu baš o tome. Međusobno se dopunjuju: jedna knjiga se bavi njemačkim susretima sa istočnim, a druga  poljskim susretima sa zapadnim susjedom. Ako je njemačko-poljsko pomirenje kojem se divi čitav svijet neprocjenjivo blago, onda je svaka od tih knjiga po jedna mala škrinja blaga.

Prva knjiga nosi naslov "Moja Poljska - moji Poljaci. Susreti i gledišta" (Naklada Harrassowitz, Wiesbaden). U njoj 43 Nijemca opisuju - kratko i često zabavno - njihove prve ili najljepše susrete sa susjedima. Tu su i tri bivša njemačka predsjednika, među njima i Roman Herzog koji se životopisno i ne baš diplomatski sjeća: "Lech Walesa je do srži spontan čovjek, vojnički bi se reklo žestoka vojničina". Sa druge strane, nekakvo delikatno ispredanje kompromisa nije bila njegova jača strana, sjeća se Herzog.

Umjetnici koji su sudjelovali u knjizi ponudili su prekrasne priče. Anne-Sophie Mutter govori o "sretnom susretu" i "duhovnom srodstvu" sa skladateljima Witoldom Lutoslawskijem i Krzysztofom Pendereckijem. Posebno upečatljiv je kratak tekst džezista Emila Mangelsdorffa. On je 1939. kada mu je bilo 14. godina bio poslan u školski logor Hitlerjugenda u Mazuriji. Njemačka omladina se, kako se tumačilo; "na osvojenim područjima istoka preuzeti seoska imanja." Malog Emila je baš tamo zatekao i početak rata 1. rujna. Na kraju rata se Mangelsdorff i sam morao još boriti u Rusiji gdje je dospio u zarobljeništvo koje je trajalo četiri godine. Mnogo godina kasnije, 1957. je po prvi puta bio pozvan na jedan Jazz-festival u Poljsku. Za vrijeme puta se za njega brinuo jedan mladi Poljak sa tetoviranim logoraškim brojem na svojoj ruci. Oboje su se odmah odlično razumjeli. "Sve do danas kod mene postoji most sjećanja u doba napada nacističke vojske na Poljsku."

Prijatelji usprkos uspomena

Druga knjiga je manje esejistička i sa više znanstvenih pretenzija: "'Jer ti si moj daleki brat...' Portreti poljskih prijatelja Njemačke" (naklada fibre, Osnabrück). Ovdje se u 18 poglavlja predstavljaju poljski uglednici. Za sve njih je odnos prema Njemačkoj i Nijemcima bio važan, često i bolan dio njihovog života. I dovoljno često je bilo za njih teško biti "prijatelj" Njemačke, već i zbog pritiska socijalnog okoliša.

Vremenski raspon seže od poljskog kneza Antona Heinricha Radzwillija (1775.-1833.) i jednog od ranih zagovornika poljsko-njemačkog zbližavanja pa do Wladyslava Bartoszewskog, preminulog 2015. i dvostrukog ministra vanjskih poslova Poljske i bivšeg logoraša Auschwitza. U mnogim biografskim prikazima se vidi najveća tragedija 20. stoljeća. Emil Hulewicz, prevoditelj i prijatelj Rilkea je život izgubio u masovnoj likvidaciji njemačkih jedinica u Varšavi. Tadeusz Mazowiecki koji je kao poljski premijer 1989. zajedno sa Helmutom Kohlom postavio temelj novom njemačko-poljskom susjedstvu je izgubio svog brata Wojciecha u koncentracionom logoru Stutthof.

Svi su oni imali, kako Mangelsdorff kaže; 'most sjećanja' u svojim glavama u veoma lošu prošlost. I ipak su otvorili putove u budućnost. Mi - Nijemci i Poljaci - moramo paziti na to da u ovom dobu izraza mržnje i Fake News, ti putovi ne zarastu u korov.

Gerhard Gnauck i sam potječe iz jednog njemačko-poljskog braka: on je unuk jedne sudionice ustanka u Varšavi i jednog vojnika Wehrmachta. Sad živi u Varšavi kao dopisnik lista Die Welt.