Moja Europe: Hiperprodukcija lažne nacionalne povijesti

Balkan je najstarija periferija Europe, kontinenta koja se modernizira. A ta periferija već jedno stoljeće prakticira kulturnu politiku koja se, strogo gledano, svodi na proizvodnju kiča. Odbacivanje onoga što je vlastito kao nešto što je omraženo i prisvajanje onog prestižnog što je strano – na tom principu su se u regiji stvarale nacije. U instrumentarij spadaju brončani vlastodršci u sedlu ili sovjetski generali (ovisi o regiji), barokne operne kuće i klasično zidno slikarstvo, nacionalni mitovi, nacionalni heroji i „mirotvorni" nacionalni pjesnici. U jednom neprirodnom miljeu, ta uvozna kulturna dobra ne izgledaju samo tuđe, nego prije svega dekorativno: takav je slavljenički barokni parlament u Tirani (u Albaniji s jednim, do 90-ih godina uglavnom skromnim, parlamentarnim životom) ili monumentalna Grčka nacionalna banka, koja inače financijski stalno balansira na rubu ponora.

Turistički narodi europske periferije pokušavaju, što je brže moguće, imitacijama nadoknaditi prednost Zapada. Pod sloganom: ono što imaju zapadni Europljani, imamo i mi, i to duplo, pa i trostruko. I mi smo ponosne nacije, kao i Europljani, iako mi zapravo preziremo sve institucije i mrzimo našu vlastitu inteligenciju. Ali zato na svim trgovima stoje naši namrgođeni junaci.

Novo vrijeme je komercijaliziralo tu industriju kiča. Umjesto da se ugledaju na stare herojske primjere sa Zapada, Balkanci su u najnovije vrijeme ogrezli u imitacije na razini pop-kulture. Onaj tko u Skoplju od Željezničke stanice prošeta do mosta na Vardaru i ulice Makedonija, otkrit će na tom potezu možda najveću koncentraciju spomenika na svijetu. Stilistika arhiviranja se kreće negdje između Hollyooda i Madam Tussauds. Na taj se način ova mlada država želi izboriti za svoje mjesto u povijesti, između ljubomornih susjeda koji na nju gledaju kao na dio svog državnog prostora.

Na Kosovu je bivši predsjednik SAD Bill Clinton (koji je naredio da se bombardira Srbija) dobio spomenik kojeg je on smio čak i osobno otkriti. Srbi, koji su doživjeli ludilo više ratova, stilistički i tematski su se više orijentirali prema globalnim junacima pop-kulture: selo Žitište je postalo svjetski poznato po kipu Rockyja iz poznatog filma sa Silvestrom Staloneom. A kip Brucea Leeja u Mostaru, namjera je bila da se tako reći vrati sat – u vrijeme kada su Srbi, Hrvati i Bošnjaci zajedno gledali njegove filmove. Poslije turbo-folka i turbo-kapitalizma, na Balkanu je nastala nova turbo-riječ: turbo-spomenici.

Bugarska svoje mjesto u nadmetanju kičem traži masovnom gradnjom tvrđava. Ničeg ne nedostaje: tu su tornjevi i katapulti, puškarnice i pokretni mostovi, plus legenda o graditelju. Prave tvrđave, koje se mogu izgraditi za relativno malo novica i to zato jer se grade prema šablonu i masovno. Trenutno ima 35 takvih objekata – svi su na vrlo sumnjivoj povijesnoj podlozi a izgrađeni su popraćeni glasnim prosvjedima stručnjaka. Najčešće uz financijsku pomoć EU, koja se traži preko Europskog programa za razvoj regija. Ali, donose li te tvrđave zaista dobit od turističke posjeta? Mnogi stručnjaci ne vjeruju da bi njemačkog turista zanimala lažna tvrđava na kojoj on u srednjovjekovnoj odjeći ukrstiti mač sa svojom suprugom.

Ali, zašto baš rimske ili srednjovjekovne tvrđave? Odgovor je lako naslutiti: jer se Bugari očajnički trude predstaviti se kao dio Zapada, kao sastavni dio rimske i kršćanske tradicije. Isto tako se ta zemlja u komunističkim vremenima iz ekonomskih razloga ulagivala slavenstvu. Sva propuštena stoljeća bi se mogla nadoknaditi kič-imitacijom – kako se smatra. Nekoliko imitacija, lažni grb – i povijesna nepravda je ispravljena, a ljudi su odjednom na istoj razini s onima koji mogu dokazati svoju slavnu prošlost.

Ali, zašto je ta forma kiča tako važna baš na Balkanu? Moj odgovor glasi: zato što tamo elita nije legitimna. Jer je ta elita najčešće dospjela na vrh slučajem ili zahvaljujući tko zna kom kaosu. I zato što on nema pravi, domaći, resurs koji bi je držao na vlasti. Otuda i njeni očajnički pokušaji da se drže za nekakvo „inozemstvo" koje bi im moglo dati opravdanje. Stranu kulturu, pa i tako jeftino imitiranu, koriste kao epolete na uniformi vlasti. Ona djeluje apsurdno kao perike koje su nosili suci u bivšim britanskim kolonijama u Africi kako bi održali tradiciju.

Ivajlo Dičev je pisac, kulturni antropolog i profesor na Sveučilištu „Sveti Kliment Ohridski" u Sofiji. Predavao je na Sveučilištu Pariz-7 u Francuskoj i dobitnik je više značajnih nagrada za svoj publicistički rad u Bugarskoj.