Nešto drugačiji socijaldemokrati iz Bukurešta
3. veljače 2019
Poput njihovih kolega na čitavom svijetu, i najviši rumunjski političari svakog jutra dobivaju izvještaj o najznačajnijim stvarima koje su o njima objavili svjetski mediji. Toliko poražavajućih stvari koliko su oni dobili, o sebi mogu pročitati još samo Donald Trump i venecuelanski autokrat Maduro.
Samo, ništa od toga se ne lijepi za njih; kao da su od teflona. Šef vladajuće Socijaldemokratske stranke (PSD) Liviu Dragnea s pokeraškim izrazom lica prelazi preko općeg ogorčenja koje izaziva. To što je bio osuđen zbog lažiranja izbornih rezultata i poticanja na zloupotrebu službenog položaja, koštalo ga je šanse da postane šef vlade. Ali ga nije koštalo moći. To što u inozemstvu i kod kuće premijerku Vioricu Dancilu vide kao njegovu marionetu, isto ga tako malo može izbaciti iz takta kao i stalni napadi predsjednika države Klausa Johannisa. Poslije impozantne pobjede njegove Socijaldemokratske stranke, on je uporno – i na kraju uspješno – pilio granu na kojoj je sjedila hrabra šefica agencije za borbu protiv korupcije. Otada njegova stranka nastoji skrenuti pažnju pravosuđa sa svojih korumpiranih kadrova, i to intervencijama, sumnjivim amnestijama i imenovanjima sudaca. Jedna banda bježi pred policijom.
Moć „baruna"
Dragnea se ne trudi puno kako bi pokušao prikriti svoje namjere. A i zašto bi? Kada je riječ o korupciji, njegova stranka više ni nema ugled koji bi mogla izgubiti. Adrian Nastase, bivi šef stranke i premijer, završio je u zatvoru. Svi znaju da „baruni" – kako se rado naziva socijaldemokratsko stranačko plemstvo u provinciji – čvrsto drže u rukama istok i jug zemlje. Dragnea i njegova stranka su odoljeli i višetjednim prosvjedima stotina tisuća Rumunja prije dvije godine, baš kao i kritikama i opomenama iz Bruxellesa, a nisu ih zasmetali ni mnogi poznati članovi koji su u posljednje vrijeme napustili stranku. Za mnoge članove stranke, drskost rukovodstva je postala prevelika.
No glupo je i to što Dragnea i njegova stranka imaju uspjeha. Nijedna zemlja u regiji se nije tako brzo i dobro oporavila od financijske krize od prije deset godina kao Rumunjska. Plaće rastu, nezaposlenost je mala, između ostalog i zahvaljujući kontinuiranom iseljavanju. Formirao se srednji sloj. Ceste su postale bolje, baš kao i željeznica. Školski sustav i zdravstvo (koje je inače teško pogođeno odljevom mozgova), ponovo su stali na noge.
Nisu zaboravljena, iako su prošla, vremena kada su s uvođenjem strogog režima štednje 2010. deseci tisuća državnih službenika izgubili radna mjesta, kada je zbog poreza na dodanu vrijednost preko noći sve poskupjelo za pet posto, kada je zatvoreno više desetaka bolnica, a četvrtina liječnika napustila zemlju. S neoliberalnim radikalnim terapijama kao u vrijeme bivšeg predsjednika Traiana Basescua u Rumunjskoj se više ne može pobijediti na izborima. No rumunjski socijaldemokrati ne vladaju socijalistički. Moć sindikata je tiho skresana. Stranka vlada čvrstom rukom i prema vani i u vlastitim redovima; onaj tko se ogriješi o lojalnost – leti van.
Brojno članstvo, dobri izborni rezultati
Po svojoj upravnoj strukturi, rumunjska socijaldemokracija se razlikuje od svojih sestrinskih stranaka u ostatku Europe. Ali i po svom uspjehu. S više od pola milijuna članova ona je među svim strankama takozvanih novih članica EU-a – najveća. Njeni izborni rezultati – posljednji je iznosio 46 posto glasova – sanjaju mnogi u čitavoj Europi.
Osim toga, rumunjski socijaldemokrati ne klize prema desničarskom populizmu, kao što se to dogodilo s njihovim slovačkim drugovima. U njihovim redovima nisu samo korumpirani baruni, već i mnogi angažirani političari koji zaista žele učiniti nešto za svoju zemlju. U zastupničkom klubu se nalaze i neki sasvim kredibilni zastupnici građanskih prava i interesa manjina. Jedino, programi i koncepti – to nije ono što zanima PSD. Ta je stranka mašinerija vlasti. Uvjerenja, vrijednosti i stavovi – to nije njezin svijet; ona nije skrojena za pluralistički sustav. Ona može lijevo, može i desno. Ona na klavijaturi nacionalizma ne svira lošije od Orbanovog Fidesza u susjednoj Mađarskoj, samo što joj nije potrebno da na toj klavijaturi previše svira. No kada je to oportuno, PSD ne preza od mobiliziranja protiv mađarske manjine u državi, protiv predsjednika države koji je njemačkog porijekla ili protiv navodno arogantnih „briselskih demokrata".
PSD ne može biti model za Europu
Ta mješavina samodovoljnosti i indiferentnosti se može objasniti poviješću. Ni KP, iz kojeg je proistekla, nije bio ni lijevo ni desno. On je jednostavno bio vlast. „Fronta nacionalnog spasa", koja je vladala u Rumunjskoj poslije pada Ceausescuovog režima, još je vidjela sebe kao neku vrstu avangarde naroda koja bi u sebi trebala objediniti sve suprotnosti. Nikome nije smetalo to što su se vodeće glave starog režima poslije 1990. odjednom ispostavile kao fašisti. Bar su bili dobri kao koalicijski partneri. Naposljetku, stranka se nikada nije obračunala s komunizmom, koji je u Rumunjskoj imao desničarsko, nacionalističko i socijalno-konzervativno lice.
Izvan Rumunjske recept uspjeha PSD-a nije primjenljiv. Ta stranka ne izvlači nikakve pouke, pogotovo ne one koje stižu od sve slabijih sestrinskih stranaka u Zapadnoj Europi, koje sve više gube identitet. Europski socijaldemokrati bi se morali suočiti s nekim stvarima.
Već u prošlosti njemački SPD nije mogao tako lako objasniti zašto je desetljećima odbijao suradnju sa strankom Ljevice i njezinom prethodnicom PDS-om , dok mu je istovremeno bilo sasvim normalno da u Europskom parlamentu sjedi u istoj frakciji sa socijaldemokratima iz Rumunjske i Bugarske koji su operirani od svakog stida i kajanja. Angela Merkel možda može sebi dopustiti jednog Viktora Orbana, ali Andrea Nahles jednog Liviua Dragnea sigurno ne.