Dvije duše u istim grudima
13. siječnja 2019
Može biti da je u svakoj zemlji tako, ali kod nas u istočnoj srednjoj Europi to posebno važi: mi smo, kao društvo, onako, malo šizofreni. Uvijek smo podvojeni. Jedno od to dvoje čežnjivo gleda prema Zapadu, a ono drugo se mršti zbog zapadne arogancije i, kako misli, nevjerojatne gluposti. Možda je to strana koja je dominantna.
Ta naša druga verzija postoji prije svega na selu i u srcima onih koji nisu više sasvim mladi, ali ni sasvim stari; onih koji već imaju obitelj i posao. U tu grupu naročito spadaju udane žene s djecom. One su birači koji premijeru Viktoru Orbanu u Mađarskoj omogućavaju njegovu dvotrećinsku većinu.
Ona prva verzija nas samih koja stremi prema Zapadu stanuje prije svega u velikim gradovima. To su mladi, studenti, mlade žene kojima je pravo na abortus važnije od majčinstva, to su oni koji govore strane jezike i puno putuju. Kada pogledaju pred sebe, hoće vidjeti svijetlu budućnost. Trenutno ih je puno na ulicama: rado i mnogo demonstriraju. U Poljskoj, u Rumunjskoj, u Slovačkoj. Njima nije dovoljno da sve ostane po starom, a stabilnost, najveća vrijednost našeg drugog, konzervativnog, „ja", za njih je užas.
„Urbani" protiv „narodskih"
Ova dva pola naših društava su uvijek postojala. Kod nas u Mađarskoj su se „urbani" – gradska elita – još 20-ih i 30-ih godina razlikovali od „narodnjaka". I jedni i drugi su stvarali kulturu, književnost, glazbu, umjetnost neprolazne vrijednosti. Ali, na Zapadu su uvijek vidjeli i htjeli vidjeti samo našu urbanu stranu. Samo djela urbanih su prevođena na zapadne jezike. Samo urbani intelektualci su nakon političkog zaokreta bili traženi sugovornici zapadnih medija. I to vrijedi i danas.
No, kod nas su narodski pisci, koji su u svojim djelima s ljubavlju i minuciozno opisali ljepotu sela, uvijek bili puno popularniji. Mi više slušamo naš unutarnji glas, glas narodne muzike, tragične ljubavi. U nama odjekuje vječita tužaljka nacije.
I sada na Zapadu blago zainteresirano gledaju na one među nama koji demonstriraju protiv svojih vlastodržaca. Možda, kako misle, na istoku nisu svi baš sasvim iskvareni. Ostatak, većina - ne zanima ih.
Koncentracija vlasti
Činjenica je da raste nova generacija za koju antikomunizam više nije jedna od glavnih referentnih točaka. Za njih je to aktualna, „zla" vlast. Pomalo su u pravu. Duh radovanja budućnosti koji je vladao u vrijeme pada komunizma odavno je nestao. Bilo da je riječ o socijaldemokratima, kao u Slovačkoj ili Rumunjskoj, o konzervativcima, kao u Poljskoj, Srbiji i Mađarskoj, o kritičnima prema EU-u, kao u Srbiji, ili onima koji obožavaju EU - vlade u našim zemljama pokušavaju zaposjesti sve pozicije vlasti u društvu i podčiniti gospodarstvo sebi.
Pri tome korupcija pripada u bit stvari. To je težnja ka optimalnoj vlasti, daleko od duha slobode koji je ispunjavao ljude u vrijeme političkog zaokreta – generaciju roditelja današnjih demonstranata. Njihova djeca danas kažu: moramo završiti ono što su počeli naši roditelji.
Strukturalni konzervativizam na Istoku
Stari će jednom izumrijeti, a nova generacija raste, i tako potencijal za promjene gotovo možemo opipati – no nažalost, mnogi takvi mladi ljudi hoće odseliti na zapad Europske unije, koji bolje odgovara njihovim idealima i gdje se bolje zarađuje. To dovodi do strukturalnog konzervativizma na istoku Europe. Naše konzervativno „ja" ne bježi, već ostaje kod kuće i odmahuje glavom gledajući promjenjivost drugih.
Ankete pokazuju da se vlade u Poljskoj, Srbiji i Mađarskoj zasad nemaju čega bojati. U Rumunjskoj i Slovačkoj je nešto drukčije, tamo novi izbori mogu donijeti promjene. Možda i zato što tamo ne vladaju konzervativci koji govore o obitelji, Bogu i domovini, već korumpirani socijaldemokrati bez vlastite poruke, kojima se sve teže boriti s „glasom naroda" na selu.
Stabilnost je u sredini
Budućnost dolazi neizbježno, a mladi iz naših gradova, elita sutrašnjice, hoće drukčije zemlje od onih u kojima trenutno žive. Ta nova generacija simpatizira EU, ali EU nju očigledno ne razumije: ona planira da će ubuduće izdvajati manje novca za istočnu srednju Europu i to će pojačati tendenciju iseljavanja mladih. Ključ za promjene je u jamstvu blagostanja za mladu generaciju kod kuće, a ne u obećavanju bolje budućnosti u Njemačkoj ili Engleskoj. To bi u Bruxellesu trebali imati u vidu.
Što se tiče nas samih: ne moramo se međusobno svađati. Naše urbano „ja" i naš seoski ego su dvije duše. Ali obje žive u našim grudima. Mi smo zajedno – a u sredini je ravnoteža koju svi žele.
Boris Kalnoky (rođen 1961.) kao dopisnik iz Mađarske izvještava za njemački list Die Welt i druge medije na njemačkom jeziku. Napisao je knjigu "Zemlja predaka" (2011.) u kojoj istražuje sudbinu svojih predaka, među kojima je i austrougarski ministar vanjskih poslova Gustav Kalnoky.