Mogu li Zvonko Bušić i Thompson privući glasače?

65-godišnji Bušić je svjetskoj javnosti postao poznat u rujnu 1976. godine kada je sa suprugom Julienne i nekolicinom kolega oteo putnički zrakoplov na letu od New Yorka do Chichaga. Namjera im je bila bacati letke nad Parizom i Londonom pomoću kojih bi objasnili medijima i svjetskoj javnosti u kakvoj se situaciji nalazi Hrvatska u okvirima tadašnje Jugoslavije. I cijeli bi događaj bio tek živopisna epizoda iz sage o hrvatskom osamostaljenju, da poduhvat nije završio neplaniranim ubojstvom. Naime, otmičari su u jednom ormariću za prtljagu na njujorškom željezničkom kolodvoru ostavili bombu, od koje je pri pokušaju njena deaktiviranja poginuo jedan američki policajac. Bušić je tada osuđen na doživotni zatvor i pomilovan je nakon 32 godine. Ostali iz skupine, među njima i njegova supruga, pušteni su ranije.

Tri godine nakon izlaska iz američkog zatvora i povratka u domovinu, koja ga je dočekala kao heroja, jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranata spreman je uključiti se u politički život . Osnovao je udrugu Hrvatski plamen koji već samim nazivom sugerira na kakvoj će političkoj platformi biti postavljena. Naime, ime je to hrvatskog emigrantskog lista koji je izlazio od 1947. godine.

Ovaj politički pokret, objašnjava nam Bušić, želi objediniti sve domoljubne silnice, kako stranke i strančice desnog spektra, tako i sve ono što „hrvatski diše“. Radi se, kaže, o ljudima koji nisu zadovoljni trenutnim stanjem u zemlji i spremni su na mijenjanje stvari. Od onih koji su vodili zemlju zadnjih deset godina traži odgovornost za sustavno uništavanje državnog suvereniteta i nametanje krivnje braniteljima iz Domovinskog rata.

„Naša koalicija domoljubnih stranaka izlazi na parlamentarne izbore kao takozvani treća opcija, a kao protuteža „kukuriku koaliciji“ koja objedinjuje najjače opozicijske stranke u Hrvatskoj“, kaže Bušić dodajući da smatra kako domoljuba ima i u ljevičarskim strankama te da su i njima otvorena vrata njegovog pokreta.

Pjevači, glumci, znanstvenici…

No teško da će se zaista nešto takvo dogoditi, ako zbog ničega drugoga, onda zbog barem jednog imena koje se navodi u osnivačkom odboru Hrvatskog plamena. Naime, među njima je i pjevač takozvanog domoljubnog rocka Marko Perković Thompson, jedna od najvećih estradnih zvijezda u Hrvatskoj, čiji brojni obožavatelji ne prezaju od nošenja fašističkih simbola na koncertima, naočigled policajaca koji te spektakle osiguravaju. Osim Perkovića, osnivači pokreta su i glumica Anja Šovagovć Despot, pjevačica Lidija Bajuk, organizator braniteljskih prosvjeda general Željko Sačić, povjesničar Josip Jurčević, znanstvenik Davor Pavuna te Goran Dodig.

Uz sve probleme nagomilane na domoljubnom desnom krilu političke scene, upravo bi angažiranje popularnih imena mogla biti greška u prvim koracima Hrvatskog plamena. Naime, kako je za Deutsche Welle komentirao politički analitičar i i profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ivan Rimac, taj je model kampanje u Hrvatskoj prestao biti relevantan. „Temeljem ranijih iskustava pokazalo se da te osobe nemaju nikakav utjecaj na smjer političkih događaja one opciju koju su zagovarali u vrijeme predizborne kampanje“, objašnjava Rimac. Podsjeća na cijeli niz sportaša, glumaca i pjevača koji su svoje ime dali u promidžbu pojedinih stranaka. Neki od njih su čak sjedili i u Saboru, poput boksača Mirka Filipovića, košarkaša Franje Arapovića, rukometnog trenera Line Červara, pjevača Kiće Slabinca. „S izuzetkom potonjeg koji je stvarno odrađivao političke zadatke, ostali su figurirali kao osobe koje će dignuti ruku kod glasovanja, a da se praktički nisu javili za riječ tijekom rasprave. Građani su već odavno primijetili da takve osobe nemaju utjecaja na politiku pa ne reagiraju na takvu propagandu“, zaključuje naš sugovornik.

Desničari ne vjeruju Europi

Iako za sada nema jasnu političku strategiju, Bušić tvrdi da želi pomoći da u Hrvatski sabor uđu stručni ljudi koji nisu korumpirani i koji žele Hrvatsku izvan zapadnobalkanskih asocijacija koju nameću „strani čimbenici“. Za postojeće stranke kaže da su vođene ucijenjenim ili korumpiranim ljudima i umišljenim veličinama.

Bušić ne krije ni euroskepticizam kojega obrazlaže kaotičnim stanjem unutar šengenskih granica. Dužnička kriza pojedinih zemalja, zatvaranje granica Danske, postojanje britanske funte, samo su neke od stvari koje ovom desničaru svjedoče o nesređenosti Europske unije. Zbog toga misli kako i Europi i Hrvatskoj treba dati vremena za sređivanje stvari. Novi ljudi na vlasti trebali bi informirati građane o svim aspektima eurointegracije, a volju bi im trebalo ispitati referendumom. Na naše podsjećanje kako će se referendum održati vrlo skoro, a da za neko kvalitetno informiranje nije bilo dosta vremena, Bušić odgovara da nije uopće siguran da će se referendum dogoditi.

„Ne vjerujem da bi se Europa zadovoljila taman da Hrvatska učini sve što se od nje traži i vjerujem da moramo zauzeti jedan čvrsti stav. Ne možemo moliti na koljenima da nas ovako nesređene prime“, misli Bušić i procjenjuje da bi prema planu Bruxellesa Hrvatska trebala biti uključena u regionalnu asocijaciju koja će u paketu ući u EU tek 2014. godine. „To nama nikako ne odgovara jer Hrvatska mora zadržati svoj suverenitet. Znam, vremena je malo i zbog toga ćemo napraviti jednu „blitz akciju“ i spasiti što se spasiti može“, kaže.

Globalizam kao komunizam 21. stoljeća

Kada govori o potencijalima hrvatske desnice, Bušić podsjeća na apatičnost i ravnodušnost hrvatskih građana. Misli da je to zbog toga što im se do sada nije ponudio pravi politički izbor, što će, ne dvoji, Hrvatski plamen promijeniti. Desnica jača i u Europi, posebice u Mađarskoj, Nizozemskoj, Finskoj, Norveškoj i Francuskoj, što će nova politička fronta pokušati preslikati i na Hrvatsku.

„Globalizam se, prema meni, ne razlikuje od komunizma s početka 20. stoljeća. On je iluzija i ovo naše stoljeće će biti stoljeće borbe za etničke identiteta u kojem ćemo se morati izboriti da Europa postane dom svih etničkih identiteta i kultura“, tvrdi Bušić siguran kako će njegova nova, objedinjena desna opcija potencijale pokazati na izborima. Za sebe kaže da se ne snalazi u politici kakva ona danas jest te da nema političkih ambicija. Svoj angažman objašnjava čisto plemenitim pobudama.

Profesor Ivan Rimac pak tvrdi kako je na predstojećim izborima teško dati šansu nekoj novoj političkoj snazi pa tako i desnici koja bi se objedinila izvan neke matice koju je zauzeo HDZ. „U prvom redu HDZ je prilično velika i organizirana stranka, a osim toga način političke kampanje i opće politička igra oko medija koji prate kampanju je toliko žestoka da svaki novi igrač na sceni izgleda kao poprilični diletant kada se uključi u nju“, kaže Rimac. Misli da prostor za alternativu na desnici nije velik te da je do sada bio uglavnom formiran na nekoj simboličkoj razini otpora globalizaciji koju je HDZ , zajedno s ostalim strankama, usvojio kao svoj kredo. „U tom kontekstu je teško samo na sentimentu graditi ozbiljniji prodor na političku scenu, pogotovo u uvjetima ekonomske krize“, misli profesor.

Terorizam kao komparativna prednost

Za svoj dugogodišnji boravak u američkim zatvorima u kojima je služio kaznu zbog terorizma Bušić ne misli da mu je kao vođi nove desne fronte otegotna okolnost, već je uvjeren da se radi o komparativnoj prednosti. „Na koncu, sjetimo se kako se je Menahem Begin borio za Izrael, a kasnije je postao premijer. Također, Jaser Arafat je optuživan za razne terorizme, a još je očitiji primjer Nelsona Mandele koji je osobno na američkoj televiziji priznao da se je bavio terorizmom“, nabraja navodeći kako je on bio tek sudionik i organizator jednog ekstremnog koraka u kojem se dogodila jedna nesreća. Dodaje da ga američke vlasti i suci nisu nikada nazivali teroristom. „Oni ljudi kojima je Hrvatska zapela u grlu mi žele nametnuti krivnju terorizma, a ja nikakve druge mrlje u životu nemam. Ne vidim to kao balast, već čak kao prednost“, zaključuje.

Da Hrvati Bušiću neće zamjeriti 32 godine američkih zatvora slaže se i politički analitičar Rimac . Podsjeća da unutar starijih političkih elita ima puno osoba osuđenih tijekom Hrvatskog proljeća. „Gospodin Bušić ima drugačiji tip osude, no vrlo često na simboličkoj razini kojom desnica operira njegov se imidž svrstava u istu kategoriju zajedno s osobama koje su osuđivane 1971. godine“, objašnjava Rimac. Dodaje da Bušićev program objedinjene desnice ima veće izglede na biralištima u dijaspori, prvenstveno zbog toga što ekonomska pozicija iseljenih Hrvata nije striktno vezana za ekonomsku situaciju u Hrvatskoj pa simbolička razina može imati veći utjecaj na njih nego na Hrvate koji žive u uvjetima ekonomske depresije bez naznaka oporavka.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. ur.: Snježana Kobešćak