Mladi u Srbiji pod utjecajem političke propagande

„S Albancima, Romima i Hrvatima se ne bih družila jer odudaraju od ostalih“, „Romi, Muslimani, Albanci, Hrvati, Židovi jer mrze srpski narod!!!“; „Albanci zbog svog zla koje su nanijeli srpskom narodu“... Ovo su samo neki od najekstremnijih odgovora na pitanje o tomu koje nacionalnosti srednjoškolci u Srbiji smatraju za neprijateljske. Istraživanje je proveo Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Istraživanje pod nazivom „Stavovi i vrijednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji“ je provedeno među 630 učenika srednjih škola u šest gradova – Beogradu, Nišu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Kruševcu i Novom Pazaru. Podjednako je bio zastupljen broj mladića i djevojaka, kao i broj učenika različitih razreda. Istraživanje je bilo podijeljeno u nekoliko faza, a učenici su odgovarali na teme nacionalizma, rasizma, tradicionalizma i konzervativizma, te homofobije i nasilja u školi i kući.

Rezultat je pokazao da su srednjoškolci, dakle djeca rođena u vrijeme rata, većinski homofobični, da ne percipiraju pozitivno manjinske grupe i da su tradicionalni, znači da samim tim podliježu svim stereotipima ovog društva.  Među najveće nacionalne neprijatelje ubrajaju na prvom mjestu Albance (21,2 %), Hrvate (15 %), Rome (12,3%) i Amerikance (9,8%). Nešto više od 17 posto ne vrednuje ljude po nacionalnosti, a svega 9,7% srednjoškolaca tvrdi da im nitko ne smeta. Kad su u pitanju nacionalni prijatelji, 25% anketiranih stavilo je Srbe, a 15  Grke i Ruse. Zanimljivo je da je  četiri posto mladih vidjelo Albance kao nacionalne prijatelje.

Na pitanje zbog čega se ne bi družio s pripadnikom neke od navedenih grupa, mladi uglavnom odgovaraju da bi se družili sa svima. Međutim, postoje i ekstremni odgovori poputi: „Jednostavno nam naša prošlost to ne dozvoljava! Ne možemo se ponašati kao da ništa nije bilo. Naši preci su krv prolivali, a sad mi trebamo biti ravnopravni."

Politika diktira nacionalističke stavove

Autorica istraživanja Marija Radoman kaže da su rezultati pokazali da je visoka etnička distanca u odnosu na Albance, Hrvate, Muslimane i u znatno manjoj mjeri naspram Mađara „konstantna“, ali i da se stupanj distance mijenja  shodno političkoj situaciji, tj. razini prisustva etnonacionalističke matrice u politici.

„U pitanju je prenošenje etničkih stereotipa putem političke propagande i desničarskih opcija u zemlji. Stavovi mladih ne mogu suviše odudarati od sredine u kojoj žive. Kontekst Srbije ( mediji, izjave političara, obiteljsko okruženje), utječe bitno na formiranje njihovog pogleda na svijet. Otuda je i dalje kod njih fprisutan fokus na pitanje nacionalizma i 'opterećenost' granicama i teritorijama svoje etničke zajednice. Pri tom ne zaboravimo da im 'roditelji' nisi ostavili 'u naslijeđe' pretjerano emancipatorske ideje i viziju društva kao građanskog i demokratskog - gdje bi se cijenile neke drugačije vrijednosti osim pripadnosti naciji ili poštovanja tradicije“, kaže Radoman.

Kada su u pitanju stavovi prema LGBTQ populaciji (grupacije "drugačijeg seksualnog opredjeljenja), ona je, bar kad su manjinske grupacije u pitanju, najomraženija. Čak 44 posto ispitanika nikada ne bi sjedilo u klupi s pripadnikom seksualnih manjina, dok s tim nema problem 28 posto mladih. Gotovo trećina djece u srednjim školama otvoreno je homofobična (28,7%), umjereno homofobičnih je 29 posto, a nehomofobičnih je blizu 29 posto.

Čak 41 posto ispitanika smatra da je gay populacija bolesna, a 38 posto se ne slaže s tim stavom. Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da je od svih gradova u kojima je napravljeno istraživanje, Beograd najhomofobičniji. Prema mišljenju Marije Radoman razlog leži u jakoj anti-pride kampanji svake godine.

Beogradski klinci pod jakom anti-pride kampanjom

"Istraživanje je pokazalo nešto jaču homofobiju među srednjoškolcima u Beogradu. To ne znači da su oni zaista i najviše skloni homofobiji već da u Beogadu postoji najveća anti-pride kampanju svake godine, što se neminovno odražava na stavove društva. Retrogradne ideologije ne slabe u Srbiji - dovoljno je pogledati akciju 'Dveri srpskih' koje organiziraju potpisivanje peticije protiv gay parade - pa kako se može očekivati i da  građani i mladi ljudi imaju nehomofobične stavove kada ne postiji odgovarajuća reakcija države ni društva na takve pozive na nasilje“, istakla je sugovornica Deutsche Wellea koja je ovo istraživanje radila šest mjeseci, od čega dva mjeseca na terenu.

Ispitani srednjoškolci smatraju (77%) da su brak i obitelj svetinja,  nešto manje od trećine da je žena ispunjava svoj životni cilj tek kad postane majka, a gotovo 40 % misli da žena nije potčinjena unutar obitelji. Isti postotak vjeruje da žene trebaju više rađati kako bi  “opstali kao nacija”.  Konzervativan stav prema abortusu ima skoro 32% učenika, a jednak broj je onih koji imaju umjereno konzervativne stavove. Od ukupnog broja ispitanih, čak trećina djevojaka smatra da abortus treba zabraniti, 29 %  ih je neodlučno, a gotovo 40 % se ne slaže s tim stavom.

„Govorimo o generacijama koje  će tek postati kreatori budućih strukturalnih kretanja. Oni mogu bitno izmjeniti svoje stavove ali sada teško možemo tvrditi da će se ti stavovi izmjeniti sami od sebe. To će se desiti onda kada društvena klima bude pogodna, kada im u medijima npr. bude plasirano nešto više od rješavanja državnih granica i kosovskog pitanja ili kada budu shvatili da je možda pitanje njihovog obrazovanja, koje će im postajati sve manje dostupno jer je preskupo, bitnije od pobjede nekog tenisača“, smatra Marija Radoman.

Rehabilitacija domaćeg fašističkog naslijeđa

Istraživanje je provedeno u prvoj polovici 2011. godine. Rezultati istraživanja, prema njenim riječima, nisu daleko od očekivanih s obzirom na “rehabilitaciju domaćeg fašističkog naslijeđa” koja je na djelu poslednjih 20 godina u Srbiji.

Radoman smatra da je tijekom devedesetih sve više slabila kritičnost stanovništva prema fašističkoj prošlosti i mogućnost razlikovanja patriotizma od  genocidne politike, zbog čega su neke vrijednosti preživjele do danas.

„Ako je devedesetih mobilizacija stanovništva za etničku mržnju prema susjedima, izvedena preko promocije četničkog pokreta, danas imamo Državnu komisiju za otkrivanje istine o smrti Dragoslava Draže Mihailovića koja rehabilitra taj pokret. Današnje napore da se uspostavi stabilno demokratsko društvo u Srbiji, sabotira, uvjetno rečeno, druga generacija nacionalističke struje (u redovima oko SPC, preostalih kadrova političkih partija koji su dijelovi Miloševićevog režima, misli se na DSS, NS i SNS), kao i reakcionarni rusofilski krajnji desničari, tj. SRS. Napore za uspostavljanjem demokracije narušava i ekonomska kriza“, zaključila je Marija Radoman.

Autorica: Žarka Radoja, Beograd

Odg. ur.: N. Kreizer