Mjesto na kojem su se susretali bjegunci i špijuni

Francuska tajna služba je bila hladna, britanska nezainteresirana, ali CIA se pokazala humanom. A onda je slijedilo saslušanje kod njemačkog BND-a. „To je de facto bila inkvizicija", kaže Berlinčanka Karla Kühne o njezinom saslušanju u prihvatnom centru Marienfelde nakon bijega iz DDR-a prije 45 godina. Put kojim je bježala, boju automobila, opis vozača, svaku pojedinost je taj čovjek htio znati, priča ona. „On me potpuno iscijedio." Ovu 77-godišnju ženu i danas obuzmu emocije kad o tomu priča. Marienfelde je za nju bilo gorko iskustvo.

Saslušanja koja su provodile tajne službe bila su dio postupka prihvata u prihvatnom logoru u južnom dijelu Berlina, koji je prije 70 godina, 14. travnja 1953. otvorio njemački savezni predsjednik Theodor Heuss. Bio je to pokušaj da se bijeg iz DDR-a preko otvorenih granica okupacijskih sektora u Berlinu usmjeri na regularne putove. Samo 1953. je iz DDR-a došlo 200.000 ljudi. Komunistički režim u DDR-u je osjetno smanjio mogućnost bijega na Zapad tek gradnjom Berlinskog zida 1961., ali bijeg nikad nije potpuno zaustavio. Do 1990. je kroz Marienfelde prošlo 1.350.000 stanovnika Istočne Njemačke.

Doušnici u prihvatnom centru?

Savezna Republika Njemačka je prihvaćala te ljude, opskrbljivala ih i zbrinjavala. Ona je profitirala od brojnih radno sposobnih ljudi i talenata, a mogla se osjećati i ideološki superiorno s obzirom na ovo „glasovanje nogama". Ali, prihvat se nije odvijao automatski. Oni koji bi stigli morali su proći niz postaja, od liječničkog pregleda preko skladišta odjeće do spomenutih saslušanja koja su obavljale tajne službe zapadnih saveznika i Njemačke. Samo onaj tko je uspješno prošao sve prepreke mogao je zatražiti trajno pravo boravka.

Karla Kühne se 1978. sa svojom tada desetogodišnjom kćeri i još jednim bjeguncem stisnula u prtljažnik jednog automobila s diplomatskim registracijskim oznakama i tako je iz Istočnog Berlina preko američke nadzorne točke Checkpoint Charlie došla u Berlin-Kreuzberg. Ona je znala da mora proći kroz Marienfelde, ali je bila upozorena da su tamo posvuda doušnici istočnonjemačke tajne službe Stasija. Tako je ona čula.

Tajna služba DDR-a ni u kojem slučaju nije smjela doznati za rute bijega koje funkcioniraju. Zato je Kühne s osobama koje su joj pomagale u bijegu uvježbala navođenje alternativnih činjenica. Trebala je reći da je na tranzitnoj autocesti preko DDR-a kod Michendorfa ušla u jedan auto i tako dospjela u Zapadni Berlin. Trebala je navesti i krivi datum bijega. Ali prilikom saslušanja kod njemačke tajne službe nije joj bilo lako. Službenik je ispitivao i ispitivao, dok ona nije dvosmisleno rekla: „Osjećam se sada kao kod kuće." Ona je do danas uvjerena da je čovjek koji ju je ispitivao u BND-u bio doušnik istočnonjemačke tajne službe.

Svaka tajna služba ima svoje interese

S tim problematičnim sjećanjima ona nije usamljena. Iz daljine je Marienfelde djelovao kao „simbol slobode", kaže Wilfried Seiring o svom bijegu 1957. godine, čije svjedočenje se može pročitati na portalu Njemačkog povijesnog muzeja. „U stvarnosti je to bilo jako otrežnjujuće, jer pred vratima je bio red, moralo se stati u red. Na plakatima su ljudi pozivani da ne pričaju previše, jer da među bjeguncima može biti i agenata DDR-a, što je bilo točno. Čovjek se nalazio u čudnoj, ambivalentnoj situaciji."

Mogući doušnici DDR-a bili su jedan problem. Ali, i zapadne tajne službe su imale svoje interese. Svi su tražili informacije iz unutrašnjosti DDR-a, kako o logoru Marienfelde piše povjesničar Manfred Wichmann u novoj knjizi „Flucht und Ankommen" (Bijeg i dolazak).

Seiringa, koji je prije bijega studirao u Greifswaldu, službenici CIA-e su pitali gdje su u tomu gradu stacionirani Crvena Armija i Narodna policija DDR-a. Ovaj mladić, kaže, o tomu nije imao pojma. Za razliku od suradnika američke tajne službe koji je izvadio plan grada i tamo htio potvrdu već prikupljenih informacija.

Preko pečata do hrane

I Karl-Heinz Brunk, koji je 1960. stigao u Marienfelde, sjeća se da su suradnici tajnih službi koji su ispitivali bjegunce pravili velik pritisak. „Moralo se dobiti pečat da je čovjek bio tu", kaže Brunk u svjedočenju na portalu Njemačkog povijesnog muzeja. „Ako si imao odgovarajući pečat dobio si markice za jelo, dobio si nešto za pojesti. A onaj kome su neki od pečata nedostajali morao je čekati na jelo." Posljednja postaja na kartonu bilo je „uzletište": većina ljudi je iz Zapadnog Berlina bila raspoređena po zapadnim saveznim pokrajinama.

U 15 stambenih blokova u Marienfeldeu, koji su bili predviđeni za oko 1.200 osoba, bilo je povremeno smješteno puno više ljudi. Ali s izgradnjom Berlinskog zida to se promijenilo. Zapadnonjemačke vlasti su na kraju logor u Marienfeldeu koristile kao prihvatni centar za njemačke doseljenike iz socijalističkih zemalja. Nakon posljednjeg velikog vala bijega iz DDR-a 1980-ih godina, prihvatni centar za Nijemce je službeno postao suvišan s ponovnim njemačkim ujedinjenjem 1990. godine. A od 2010. godine u Marienfeldeu žive izbjeglice iz drugih zemalja.

aj/dpa

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu