Život između užadi za rublje

Fotografije djece, dječaka koji s čežnjom gleda kroz bodljikavu žicu negdje na drugu stranu. Druga strana, u ovom slučaju je – Zapad, odnosno, zapadni Berlin u vrijeme tzv. hladnog rata i postojanja DDR-a. Jedna druga fotografije prikazuje jednu majku kojoj je uspio bijeg preko granice i koja u trenutku fotografiranja zajedno sa svojom djecom sjedi na krevetu prekrivenom nekim starim, grubim, vunenim prekrivačem. Ovog puta je mjesto zbivanja logor za izbjeglice u Flottstraße u zapadnom Berlinu.

Fotografije poput ove dvije obješene su na užadi na kakvoj se obično suši rublje. „Upravo je užad za rublje, prema našem mišljenju, jedan od osnovnih simbola logora. Činjenica da ovdje gotovo ničeg nije bilo, a najmanje mogućnosti za bilo kakav privatni život – ljudi su naime svoj privatni prostor mogli ograditi samo plahtama prebačenim preko užadi - uzeli smo upravo ovaj predmet kao neku crvenu nit za izložbu“, kaže kurator Enrico Heitzer.

1,35 milijuna izbjeglica

I doista, tko prošeta izložbom „Nestali i zaboravljeni – izbjeglički logori u zapadnom Berlinu“, primijetit će da su improvizacija, kao i neimaština, nedostatak privatnosti te sveopće pomanjkanje prostora, bile jedne od osnovnih karakteristika ovih mjesta. A kada se malo pogledaju brojke, činjenica da nitko nije mogao uživati u mnogo prostora, više i ne čudi. Od sredine lipnja 1953. godine, kada je prvi masovniji val izbjeglica iz istočnog dijela grada pobjegao na zapadni, pa sve do sloma DDR-a, 1990. godine, kroz logore zapadnog Berlina je prošlo sveukupno oko 1,35 milijuna izbjeglica.

Novootvorena izložba želi podsjetiti na ova mjesta; tijekom vremena na području cjelokupnog zapadnog Berlina ( najveći broj na američkom upravnom području) je postojalo čak 90 prihvatilišta, raznih domova i logora. „Ne može se reći da smo uživali neki luksuz. Naprotiv, iz današnje perspektive moglo bi se prije reći da su to bila doista bijedna prihvatilišta.

Većina je doživjela šok kad je stigla ovdje“, prisjeća se 87-godišnji Wolf Rothe. Kao voditelj logora u berlinskoj četvrti Tempelhof, Rothe je svakodnevno bio na licu mjesta kada su pristizale izbjeglice iz istočne Njemačke. „Hrana je također bila prestrašna a nitko od novih pridošlica nije smio niti raditi. Lokalno stanovništvo ih također baš nije prihvatilo otvorenih ruku; jednom riječju, izbjeglicama je doista u početku bilo teško“, priča Rothe.

Nekoć kao i danas

Svjedočanstva poput ovih mogu se poslušati tijekom obilaska izložbe kao i originalnih mjesta nekadašnjih logora a koja su danas pretvorena u muzeje. Onaj glavni i najveći logor u Marienfelde, i dan danas ima istu funkciju – dom za izbjeglice i potražitelje azila. U njemu i danas vlada otprilike jednaki „luksuz“ kao i nekoć, a problemi današnjih stanovnika, ne razlikuju se mnogo od problema njihovih prethodnika.

Autor: Heiner Kiesel / žt

Odg.ured: A. Šubić