Milošević i priča oko spomenika

„Spomenik Miloševiću bi se trebao napravi u obliku vlaka iz kojeg mehanički izvode Bošnjake na streljane i to kroz šalter Dafiment banke", napisao je na Twiteru novinar Tibor Jona. Društvene mreže su pune kreativnih prijedloga, od toga da bi spomenik bivšem predsjedniku mogao  izgledati kao hrpa lubanja ili da bude divovska novčanica od petsto milijardi dinara na kojoj se našao Jovan Jovanović Zmaj.

Analitičari s kojima je razgovarao DW uvjereni su da spomenika neće biti. Uostalom, Aleksandar Vučić se trudi da ne prijeđe liniju između koketiranja s devedesetima i dizanja spomenika tom desetljeću– doslovnog ili retoričkog, svejedno. Milošević od granita ili bronce bio bi opasan luping i za čovjeka naviklog na vratolomije, onog koji prije podne urla na novinare, a poslije podne posjećuje Angelu Merkel.

Kritičari aktualne vlasti uvjereni su da se bez Vučićevog blagoslova ne događa ništa, pa ni inicijativa za podizanje spomenika i dodjelu ulice Miloševiću u Beogradu. Prijedlog je podnijet Skupštini grada 9. ožujka, na godišnjicu prvih masovnih demonstracija 1991. kada je Milošević izveo tenkove na ulice.

Iza inicijative stoji živopisno udruženje građana „Sloboda", podržana mladim socijalističkim kadrovima SPS-a i jednim prastarim – Milutinom Mrkonjićem, nekom vrstom estradne pojave koja svoju privrženost Miloševiću nikada nije ni krila. Da verbalno pripomognu tu su kad treba i šef diplomacije Ivica Dačić, ministar vojni Aleksandar Vulin i konstruktivni opozicionar Vojislav Šešelj.

Frustracija kao plodno tlo

Pričom o Miloševiću kao „heroju borbe protiv antisrpske zavjere" kod velikog broja ljudi se kuca na otvorena vrata – manje jer se dive Miloševiću, više jer im treba objašnjenje očajnih okolnosti u kojima žive. „Tu su ljudi koji su podržavali Miloševića dok je bio na vlasti, ali rezonanca postoji i s velikom frustracijom", kaže Eric Gordy, profesor Sveučilišnog koledža u Londonu „Mnogo toga iz devedesetih se zaboravilo, a postoji i čitava generacija koja to zna samo iz priča."

Recimo mlada požarevačka socijalistica Jovana Dimitrijević (na Facebooku piše da je rođena 1993. godine). „Moralna obaveza građana prema nevinom čovjeku i borcu za srpstvo je podizanje spomenika", rekla je ona nakon podnošenja inicijative. Na društvenim mrežama objavljuje fotografije s groba pokojnog predsjednika pod čuvenom požarevačkom lipom.

Analiza Erica Gordyja mogla bi se nasloniti na slike iz citiranog tweeta Tibora Jone. Stariji nisu zaboravili ni staru deviznu štednju, ni traktore s izbjeglicama, ni benzin u plastičnim bocama, ali pad Miloševićevog režima nije donio željene promjene. Ljudi, mahom osiromašeni i apatični, simbolički i dalje čekaju da im Dafina i Jezda isplate novac.

„Svaki spomenik je intervencija u javni prostor poduzet iz ideološkog razloga. Svaki spomenik govori o tome tko je na vlasti. Naravno da SPS želi pokazati svoju moć što vjerojatno neće uspjeti jer nema toliko moći", kaže Gordy za DW.

„Ali to što pokušavaju baš sada govori o nezadovoljstvu tranzicijom. Prije 18 godina, kada je Milošević priznao rezultate izbora, ljudi su mnogo očekivali: demokratsko društvo, ekonomski napredak, napredak u odnosu s Europom, a to nisu dobili. Zato se ovih godina pojavljuje nostalgija za Miloševićem", dodaje on.

U sliku se uklapa i nedavna premijera mjuzikla o Miloševiću i to što je njegova udovica – već 15 godina skrivena od srpskih istražnih organa u bratskoj Rusiji – u velikom tiražu objavila biografiju „Bilo je to ovako". Za taj bestseler koji su izdale državne Novosti dovoljna je recenzija jedan naslova tjednika Vreme iz listopada 2015.: „Nije bilo tako".

Je li moguće podvući crtu?

„Ozbiljno je nepoznavanje srpskog društva ako se ne razumije njegov odnos prema samom Miloševiću", navodi Bojan Đurić, urednik portala Novi pogledi i bivši zastupnik. „Mogu građani Srbije glasati ovako ili onako, ali Milošević je za njih, makar za najveći dio stanovništva i sve političke elite, velika opomena kako završavaju oni koji ne razumiju kad je dosta. I takvima se na kraju ispostavi račun za sve", kaže Đurić za DW.

On je uvjeren da nikakvog spomenika neće biti kao i da se ne radi o „rehabilitaciji" Miloševićeve politike koju u današnjoj Srbiji i svijetu smatra nemogućom. „Nitko u Srbiji nikada više neće riskirati sudbinu i zaratiti se s cijelim svijetom. Kod Srba je sankcija za to vrlo jasna – Miloševićeva politička sudbina to dokazuje."

Drugo je pitanje jesu li država i društvo podvukli crtu ispod Miloševićeve ere. Većina će se složiti da nisu, premda se mišljenja razilaze oko toga može li se famozno suočavanje s prošlošću uopće izvesti. U nedavnom nastupu na televiziji N1 kolumnist i satiričar Vojislav Žanetić je rekao da treba krenuti od pitanja „može li osoba s imenom i prezimenom biti sahranjena u dvorištu svoje kuće kao kanarinac", nastaviti s analizom srpske politike u vrijeme Miloševića pa onda tek odgovoriti na pitanje treba li njemu dizati spomenik.

Većina naroda, smatra Bojan Đurić, postupa na sličan način s mračnim poglavljima svoje povijesti – tako što se njima ne bavi ozbiljno. „U zemljama gdje je režim – u Miloševićevom slučaju režim koji je bio nakazna kombinacija boljševizma i šovinizma – pao na izborima, takvih preispitivanja gotovo nikada nema. Razlog je jednostavan – većina za pobjedu nad njima je stvorena tako što su na 'svjetliju' stranu prešli mnogi koji su prije toga bili za režim. Tada nije moguće uraditi javnu, političku reviziju takvih razdoblja. Ljudi to urade intimno, političari to urade tiho, ali nije realno očekivati da stalno javno priznaju koliko su u prošlosti griješili."

Ideja o spomeniku za Slobodana Miloševića za sada nije komentirana s najvišeg mjesta, koje je u Srbiji zna se gdje. Inicijativa će tako ostati trodnevna medijska senzacija bez epiloga. Nema sumnje da će se onda za par godina vratiti, da još jednom, kao u igri memorije, testira pamćenje publike.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.