Izjednačavanje ipak različitih uloga Miloševića i Tuđmana

Presuda šestorici lidera Herceg-Bosne u Haagu iskorištena je da se na naslovnicama srpske štampe istakne kako je Haški sud ustanovio da je Franjo Tuđman zločinac, a da je Hrvatska označena kao agresor u Bosni i Hercegovini. Rano je govoriti o dalekosežnim pravnim i političkim implikacijama ovakve presude, ali srpskoj javnosti i medijima nije promaklo da su lideri takozvane Herceg-Bosne, zajedno s političkim i vojnim vrhom Hrvatske, proglašeni krivim za udruženi zločinački pothvat.

Ako se tome doda da je već zapaženo da se u presudi Ratku Mladiću nalazi fusnota koja tobože amnestira Slobodana Miloševića za zločine u BiH, slika pritajenog likovanja je nešto jasnija. Skreće se u tom smislu pozornost na fusnotu presude Mladiću u kojoj stoji kako „dokazi koje je primilo sudsko vijeće nisu pokazali da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović ili Vojislav Šešelj sudjelovali u realizaciji zajedničkog kriminalnog cilja".

A Hrvatska, prema presudi šestorci, jest sudjelovala. Tokovi novca, naoružanja, vojnih i političkih veza – sve to je ostavljeno za neke daljnje i drugačije analize. Kompletno tumačenje ovih presuda se tako svelo na pojednostavljene zaključke kako se Srbija više ne može promatrati kao agresor u BiH, čak i da je Milošević oslobođen svake krivice za tamošnje događaje.

Čitava optika o zajedničkim akcijama i dogovorima Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića se tako na trenutak promijenila, ali srpska povjesničarka Dubravka Stojanović za DW kaže „da je vodstvo bosanskih Srba optuženo za najteže zločine genocida, i da stoga nema mjesta nikakvom radovanju".

Ona podsjeća da je i pred Međunarodnim sudom pravde otpala odgovornost Srbije za rat u Bosni i Hercegovini, ali da je ostala odgovornost za nečinjenje u slučaju genocida u Srebrenici. „Možda je i ovaj sud pošao tragom te presude. Ali, jedna su stvar sud i pravo, a druga pravda i povijesni sud. Na nama je sada da analiziramo programe koji su doveli do jugoslavenskih ratova, pa i do komadanja Bosne, a tu ćemo naći obilje argumenata da je to bio ratni cilj."

Srbija – amnestirani agresor?

Izvjesno olakšanje koje je primjetno u Srbiji nakon posljednjih presuda Haškog suda, koje se vidi kao amnestija Srbije za agresiju u Bosni i Hercegovini, za odgovornog urednika tjednika Vreme Filipa Švarma je „prije svega politička stvar".

„Možda više o tome ne možemo govoriti isto kao do sada, ali svakako da i dalje ostaje ozbiljna umiješanost Srbije u bosansko-hercegovački rat. U krajnjoj liniji to je presuđeno u nekim drugim presudama pred Haškim sudom", kaže Švarm. „Dakle, možda Slobodan Milošević nije spomenut u presudi Ratku Mladiću, ali sudjelovanje Srbije se spominje u mnogim drugim presudama Haškog tribunala."

Povjesničarka Dubravka Stojanović ističe da je Slobodan Milošević „mnogo puta javno rekao da je to rat koji treba da dovede do države u kojoj će živjeti čitav srpski narod. To je podrazumijevalo uzimanje onih dijelova Hrvatske u kojima je živio veći broj Srba i povezivanje sa Srbijom preko onoga što je nastalo kao Republika Srpska."

„Da li je bilo crtanja po salvetama, da li su se Milošević i Tuđman baš direktno dogovarali podjelu Bosne – za to nemamo dovoljno dokaza. Mada, tok rata bi mogao govoriti tome u prilog i sada vidimo da je to za hrvatski slučaj dokazano", kaže ova povjesničarka.

Iako je veza Milošević-Tuđman djelovala neraskidivo, ona je posljednjim presudama haškog suda ozbiljno dovedena u pitanje. Mogu li se akcije Miloševića i Tuđmana nekako razdvojiti u ovom kontekstu, pitamo Dubravku Stojanović: „Ako se prisjetimo devedesetih godina i onoga kako je to izgledalo na terenu, djelovalo je kao da su te akcije sinkronizirane, pogotovo na teritoriju Bosne i Hercegovine, i da je Bosna zaista planski podijeljena u etnički čiste cjeline. Koja vrsta dokaza je potrebna da bi se to ustanovilo, to zaista ne možemo znati, naročito nakon ovakvih presuda."

Haag dobar samo kad osudi druge

U kojoj su mjeri, dakle, Milošević i Tuđman braća u zločinu? Bit će sve teže to dokazati, ali Filip Švarm skreće pozornost da je „povijesna činjenica da već od njihovog susreta u Karađorđevu, koji je bio važan i ključan za izbijanje neprijateljstava u bivšoj Jugoslaviji, oni su proveli praktično četiri godine dijeleći Bosnu i prekrajajući granice u bivšoj Jugoslaviji".

Švarm također ističe da se presude u Haagu promatraju na navijački način i da je to nastavljeno i nakon najnovijih presuda. „Navija se samo za naše, a uopće se ne razmatra zašto ti ljudi odgovaraju pred Haškim tribunalom", kaže Švarm.

Svaka presuda se koristi da se prodube sukobi između bivših jugoslavenskih republika, ali „osobno bih voljela da ovo bude prilika da se, prije svega Hrvatska, suoči sa sobom", zaključuje srpska povjesničarka Dubravka Stojanović. „Jer, Hrvatska je sebe stavila u ulogu žrtve i pobjednika i ovo je za nju sada veliki šok. Sada je trenutak da se i Hrvatska suoči sa svojom odgovornošću, kao što sam to oduvijek mislila i za Srbiju. A Srbiji bi ovo također trebalo biti opomena da dodatno razmisli o sebi, i da ne gradi svoju sreću na tome što je Hrvatska optužena i osuđena."