„Mi samo želimo bolji život“

Blago, sivo travanjsko jutro. Nešto prije devet sati napuštamo Donjeck. Put nas vodi u Slavjansk, mali provincijski grad oko 110 kilometara na sjever. Tu je neslužbeno sjedište separatističkog pokreta u istočnoj Ukrajini. A tu su i takozvani „zeleni“, kako narod zove teško naoružane ljude bez oznaka na uniformama.

Barikade za referendum

Dobro asvaltirani put vodi pored visokih dimnjaka jedne kemijske tvornice i crnih polja koja se protežu do horizonta. Poslije dvadesetak minuta vožnje, prva barikada. Dva reda automobilskih guma prisiljavaju nas da vozimo cik-cak. Vijore se crno-crveno-plave zastave samoprozvane „Narodne republike Donjeck“. Nekoliko mladića usmjerava promet. Vatreno oružje se ne vidi. Samo nekoliko Molotovljevih koktela je na dohvat ruke.

Što se više udaljavamo od Donjecka, sve je više barikada. Muškarci koji stoje na barikadama izgledaju sve zapuštenije. Ženevska konvencija? „To nas ne zanima“, kaže jedan 40-godišnjak u prljavoj maslinasto zelenoj maskirnoj jakni. Tamnog je tena i nema nekoliko prednjih zuba. „Mi ostajemo“, kaže on i povlači dim iz cigarete. „Želimo nezavisnu republiku Donjeck ili pripajanje Rusiji“, dodaje. Referendum bi se trebao održat početkom svibnja.

Ovdje u istočnoj Ukrajini ima mnogo ljudi poput njega. Donjecki basen je još od sovjetskih vremena zemlja radnika. Rudnici, gigantske čeličane i jednostavne zgrade jednokatnice dominiraju prizorima duž puta. Neke fasade očigledno nisu okrečene posljednjih 30 ili 40 godina, još uvijek se vidi po koji srp i čekić.

Strah od aviona

Poslije sat vremena vožnje stižemo u Kramatorsk, grad sa 165.000 stanovnika. Na ulicama, veliki plakati u bojama ukrajinske zastave: plavo i žuto, a tekst glasi „Ukrajina je jedinstvena“. Neko je preko toga naškrabao „laž“. Trg u centru je prazan. Nekoliko mladih majka šeta s djecom pored kipa Lenjina. Hrane golubove.

„Ja sam za priključenje Rusiji“, kaže Ženja, medicinska sestra u ranim dvadesetim. Trenutno ne radi jer se brine o dvogodošnjem sinu Kirilu. Ne prihvaća novu vladu u Kijevu: „Oni su na vlast došli oružanim pučem.“ Žali se na ukrajinsku vojsku koja je ovdje zbog separatista: „Borbeni avioni i helikopteri svakodnevno lete vrlo nisko iznad grada, moj sin se boji.“ Danas nema buke na nebu. Kijevska vlada je najavila stanku u borbi protiv separatista za Uskrsnje praznike. Ženja želi referendum i glasat će za priključenje Rusiji „zato što je Rusija bogata“.

Nekoliko ljudi koji stoje na barikadi pored okupirane gradske uprave misle drukčije. Na riječ Rusija Vasil pravi grimasu kao neko tko ne želi reći ništa loše: „Mi bismo radije ostali u Ukrajini, ali želimo više autonomije“, kaže 57-godišnji bravar. I Andrej, u ranim tridesetima i nezaposlen, ne želi u Rusiju. Obojica, međutim, kažu da ne prihvaćaju vlast u Kijevu i da žele referendum. Kako bi vi ovdje dočekali ruske jedinice? „Super, neka dođu“, kaže jedna gospođa i široko se osmjehuje. Predstavila nam se kao penzionerka.

„Zeleni“ sa ruskim naglaskom

Vlada u Kijevu tvrdi da su ruske trupe već stigle u istočnu Ukrajinu, a Moskva to demantira. Maskirani i teško naoružani ljudi u uniformama bez oznaka još prije nekoliko tjedana su preuzeli kontrolu u Slavjansku, gradu oko 15 kilometara od Kramatorska. Okupirano je nekoliko zgrada, uključujući i gradsku upravu. Mnogi Ukrajinci ih zovu „zeleni“ jer su zelene uniforme nosili na Krimu, prije aneksije.

Uniforme ljudi u Slavjansku se razlikuju od onih na Krimu, ali neki su izgleda stvarno Rusi. Trojica se predstavljaju novinarima i održavaju improviziranu konferenciju za novinare. Oni su bivši ukrajinski vojnici koji „više nisu mogli gledati kako ovdje ugnjetavaju Ruse“, kaže čovjek sa crnom maskom na licu. Svoj kalašnjikov je dobio od ukrajinskih padobranaca, koji su se prije nekoliko dana razoružali.

Međutim, njegov naglasak sugerira da je on u stvari Rus. Jer, ruski-ukrajinski i ruski koji se govori u Rusiji se razlikuju. Barikada od vreća napunjenih pijeskom u okupiranom Slavjansku također izgleda mnogo profesionalnije nego ona u Kramatorsku. „Ostajemo do referenduma“, kaže jedan. Automobilima stižu teška municija i zalihe hrane. Čovjek u civilu stavlja na ulaz zgrade metalnu rešetku „da ne mogu ubaciti granatu“.

Želja za boljim životom

Na trgu ispred upravne zgrade je mirno. Neki vojnici su posudili skejtborde od mladića i voze ih do Lenjinovog spomenika. Roditelji šetaju sa malom djecom. Naoružani muškarci očigledno nikome ne smetaju. „Mi ih se ne bojimo“, kaže mlada majka, „oni su nam došli pomoći.“

Slično čujemo i od mladića koji sjede pored barikade. Sa Ukrajinom ili Rusijom, njima je svejedno. „Rusija je bogata zemlja“, kaže jedan čovjek trezveno. Zbog toga su ljudi u Slavjansku za pripajanje susjednoj zemlji. „Zapravo, mi samo želimo bolji život“, kaže on. On je tu rečenicu ponovio nekoliko puta. I čini se da slično misle mnogi u ovom kraju.