#MeToo je samo početak

Donald Trump se probudio na sv. Nikolu i upravo je namjeravao objaviti svoj prvi Tweet kako  bi na vrijeme isprepadao redakciju CNN-a. I onda je na internetu pročitao: cmizdrave žene su se sa kampanjom #MeToo našle na naslovnoj strani magazina Time. Te žene u crnim mantilima su proglašene za „osobu godine" i time su ga pobijedile. Sigurno je pomislio da to nije nikakvo čudo, Time je sve gori. Kada braća Koch, dva moćna alfa-muškarca poput njega, budu preuzela list, kako je najavljeno, on će ponovo biti „osoba godine". Pa on je čovjek koji bi mogao proglasiti Jeruzalem za glavni grad Izraela. Što je ubrzo i učinio. Zašto nije mogao da pobijediti nekoliko žena koje kada im neko posegne za međunožjem shvaćaju tako osobno, bez trunke humora?

Tako to, dragi čitaoče, zvuči u glavama muških moćnika kojima se suprotstavlja #MeToo. Na naslovnoj strani sada su na tronu žene koje su same sebi dale moć. Mora da je to za ovakve muškarce nepodnošljivo. #MeToo je kolektivni primani krik koji žrtve oslobađa muke u ulozi žrtve. O tim ženama se više ne misli u stilu: „Sirotica! Vidjet ćemo koliko će platiti za svoju hrabrost", nego: „Snažna žena. A on – onakvo đubre".

#MeToo mora rasti

Mora postati mračno da bi ljudi našli snage da se tom mraku suprotstave svjetlošću. Era Trumpa je neka vrsta ere tame. Jedan bijesan bogataš je i pored izgovorenih rečenica poput: "Grab them by their pussy" mogao postati predsjednik države u kojoj – kao i gotovo svuda – ima više žena nego muškaraca. Njegova demokratska pobjeda je značila krajnje poniženje žena.

Otkako postoji #MeToo stalno se iznova prisjećam jednog video-snimka Slavoja Žižeka. Stoji on tako na jednom ljubljanskom mostu i izgovara ovakve rečenice: „S moje lijeve strane vidite Zapad! S moje lijeve strane vidite Balkan. Razlika? Na Zapadu tuku žene, a one to ne vole. Na Balkanu tuku žene – i one to vole." Eto, toliko jednostavno mogu da se razbiju klišeji Zapada o sebi samom i o Balkanu.

Što znači #MeToo za žene jugoistočne Evrope? Što za žene s čijim tijelom se postupa kao s robom široke potrošnje? Ljudski trafficking još nije dio #MeToo. #MeToo mora narasti. Ali, u ovom trenutku postoji nekakav, makar i jako zakasnjeli, početak, koji bi mogao uvesti promjenu svijesti. I to kako kod žena u Kolkati, tako i među ženama u bivšoj Jugoslaviji. „Balkanski rat" je rat koji će u pamćenju svih žena ovog svijeta ostati po svojim zločinima nad ženama i majkama. Kampanja #MeToo, ako želi postati uspješna, mora biti više od lijepe, hrabre glumice, koja se usprotivila moćnicima i kojoj su njena ljepota i slava već dovoljni da joj donesu empatiju. Ova kampanja mora braniti dostojanstvo svake žene.

Medijski klišeji

Medijske slike žene u jugoistočnoj Evropi su trenutno još u fazi „Wonder Woman", „New-Age" lotosa ili sna zvanog „Možeš imati sve": tijelo, frajera, karijeru, dijete. Pop-industrija je puna bliješteće, seksualizirane turbo-folk ženstvenosti – jer se to kupuje. Jer to odgovara klišeju o poželjnoj ženi. Što kada te žene počnu govoriti: #MeToo? Hoće li tamošnja društva biti spremna prihvatiti neki seks-simbol kao zvijezdu koja mušku dominaciju postavlja na stup srama? Mnogi misle da južne zemlje „još nisu spremne", da je u njima još prejaka dominacija mačo-muškaraca. Uvijek su to oni „drugi".

Ali, odgovor nije tako jednostavan. Jer, ni Njemačka, najmoćnija i uz to najbogatija europska zemlja, „još nije spremna". I pored živih rasprava o #MeToo u Njemačkoj još nije izgovoreno ime nijednog muškarca. Niti jedan jedini sustav muške dominacije novca i moći nije srušen. Nešto tu nije u redu. Samo dan prije nego što je magazin Time proglasio #MeToo za osobu godine, OECD je objavio međunarodne brojke o mirovinama. I tko je na blistavom začelju kada se radi o ravnopravnosti spolova? – Njemačka. Nigdje drugdje položaj žena u odnosu na njihove muževe nije tako loš kao u Njemačkoj. Samohrane žene su najsiromašnija grupa u ovoj zemlji – također i na štetu djece.

Promjena pravila

Žižekovski bi se moglo reći i da na Zapadu muškarac ne tuče ženu – on jednostavno vlada njome. Financijski. Jer ona ostaje ovisna. Pa često ne može ni računati čak ni na njegovu mirovinu, jer model staraoca funkcionira najviše dva desetljeća. A onda djeca napuštaju kuću a muž svoju suprugu, naučenu na pasivnost, jer je našao drugu o kojoj se može starati. Njemački model braka je – sve do u detalje kao što je plaćanje poreza – kontaminiran poslijeratnim slikama. Žena za štednjakom je još uvijek kontrapunkt ženi od karijere.

Predsjednički kandidat Trump simbolizira taj stravični nesporazum kao nitko poznat prije njega: hvatanje za međunožje je način na koji moćnici stavljaju do znanja tko vodi glavnu riječ. Možda je njegova bestidnost zapravo blagoslov. Žene #MeToo gledaju s naslovne strane bez straha: „Mi smo progovorile. I govorit ćemo." Možda je došao dan kada će se onaj tko pokuša otuđiti tijelo jedne žene suzdržati, jer će pomisliti da bi mu to moglo naštetiti. Njemu, ne njoj.

Ovo okretanje odnosa moći je šansa. Šansa baš zato što su vremena mračna. Jer, u vremenu pobjedničkog pohoda autoritarnog, žene ustaju kako bi dale do znanja: „U izražavanju bola je snaga". A iz te snage može nastati pokret čiji su dio i muškarci koji poštuju žene. To je borba protiv „moći" koju određeni muškarci zloupotrebljavaju. Ipak je na jednom frontu pobijedio slabiji. Bilo bi dobro da se fronta sada pomakne prema svim stranama svijeta. I da se autoritarnim snagama postave granice.

Jagoda Marinić je njemačko-hrvatska spisateljica, autorica kazališnih predstava i novinarka. Rođena je u Weiblingenu u obitelji hrvatskih useljenika. Trenutno ivi u Heidelbergu. Nedavno je objavila knjigu pod nazivom: „made in Germany – što je njemačko u Njemačkoj" u kojoj tematizira pitanje identiteta Njemačke kao useljeničke zemlje. Redovita je autorica DW kolumne „Moja Europa".